Ova knjiga zapravo su sačuvani memoari Hadžića o tadašnjim društveno političkim prilikama i velikom državniku Titu. Knjigu je napisao u poznim godinama života osjećajući osobni dug prema Titu zbog sve češćeg i upornijeg obezvređianja Broza u javnosti
RSE: Gospodine Hadžiću, Vaša knjiga “Bio sam Titov liječnik” pobudila je veliku zainteresiranost u javnosti. Zašto ste se tek sada odlučili objaviti Vaše memoare, ali i progovoriti o društveno političkim prilikama tog vremena?
Hadžić: Ima više razloga zašto sam moja sjećanja na vrijeme kada sam bio Titov liječnik odlučio objaviti tek nakon što je prošlo dugo vremena od kako sam završio svoju misiju i vratio se u Zagreb. Dok sam aktivno radio kao liječnik i profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu nisam imao dovoljno slobodnog vremena da se posvetim tom zahtjevnom i odgovornom zadatku. Poslije mog prijevremenog smjenjivanja sa mjesta predstojnika Interne klinike Rebro koncem 1991. godine i svega što sam tada doživio, nisam bio sposoban za pisanje ove knjige, jer sam zbog stresa dospio u depresivno stanje koje je dugo trajalo. Koncem devedestih godina prošlog stoljeća ozbiljno sam obolio, uz česte boravke u bolnici, što me je onesposobilo za bilo kakvu ozbiljniju aktivnost, tako da sam se tek nakon oporavka mogao posvetiti pisanju ove knjige. Želio sam dovršiti pisanje prije svega zbog toga, jer sam smatrao da je to moja obaveza i dug prema Titu i njegovom vremenu, a pogotovo zbog sve češćeg i upornijeg obezvređianja Tita u javnosti, koje je počelo već nakon raspada Jugoslavije i s vremenom postajalo sve intenzivnije i malicioznije.
No, činjenica je da unatoč tome Tito nije zaboravljen niti nakon više od tri decenije od njegove smrti, o čemu svjedoči okupljanje velikog broja ljudi na Dan mladosti 25. maja u Kumrovcu iz svih krajeva bivše države među kojima, pored Titovih suvremenika, ima i mnogo mladih ljudi koji još nisu bili ni rođeni u Titovo vrijeme. To je ujedno bio i glavni razlog zašto sam smatrao potrebnim progovoriti o društveno političkim prilikama toga vremena i upoznati one koji o tome malo ili ništa ne znaju. O tom periodu naše novije povijesti postoji više različitih mišljenja u ovisnosti iz kojeg kuta gledanja o tome sudimo. Ja, naravno, ne poričem pravo bilo kome da o tome misli što hoće, ali to isto to pravo tražim i za sebe, jer tolerancija za tuđe mišljenje, različito od vlastitog, jedna je od ključnih karakteristika demokracije.
RSE: Kako je došlo do toga da postanete Titov liječnik?
Hadžić: U januaru 1965. godine pozvao me je tadašnji predstojnik Interne klinike Rebro prof. Arpad Hahn i rekao da sam predložen za ličnog liječnika Predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Bio sam veoma iznenađen tom viješću i želio sam o tome malo temeljitije razmisliti, jer je to značilo veliku promjenu u mom dotadašnjem načinu života i to ne samo za mene nego i za moju suprugu, koja je također liječnik-pedijatar. No, stvari su se počele ubrzano odvijati, jer je uskoro u Zagreb došla delegacija u kojoj su bili prof. dr Bogdan Brecelj, iz Ljubljane, šef liječničkog kolegija Predsjednika Tita, general Luka Božović, Titov ađutant i Uroš Slijepčević, tadašnji sekretar za unutarnje poslove SR Hrvatske. Oni su mi saopćili da sam predložen za Titovog liječnika nakon što su obavljene sve potrebne pripreme i provjere, te da slobodno odlučim hoću li to prihvatiti. Prijedlog sam prihvatio jer je to bio veliki profesionalni izazov, čast i privilegija, te istovremeno i priznanje moje stručne kompetentnosti, jer mi je povjereno da se brinem o zdravlju Predsjednika države. Tita sam cijenio i poštovao, ali ga nikada nisam osobno upoznao. Kasnije sam saznao da su, pored mene, u uži izbor ušli još dvojica kolega iz Beograda i Ljubljane, ali je konačnu odluku o izboru donio sam Tito.
RSE: Jeste li pripadali toj komunističkoj orijentaciji, odnosno kakvi su tada bili Vaši svjetonazori?
Hadžić: Još iz mladih dana bio sam lijevo orijentiran i to sam ostao sve do danas, iako nakon raspada Jugoslavije nisam više bio član nijedne političke stranke. Pored velikih ideja slobode i jednakosti tom političkom pokretu najviše me privukla težnja za socijalnom pravdom, jer je ona u prošlosti bila glavni pokretač pobune obespravljenih ljudi za pravedniju raspodjelu narodnih dobara i život dostojan čovjeka.
RSE: Kakav je bio Vaš osobni odnos s Josipom Brozom Titom?
Hadžić: Moj prvi susret sa Titom, koji se dogodio odmah poslije dolaska u Beograd, bio je vrlo srdačan. On me je svojim prijaznim dočekom u vrlo kratkom vremenu oslobodio treme koju sam osjećao prije susreta s njim. Kasnije sam ga često viđao kao njegov liječnik, a osobito su mi bili prijatni susreti i razgovori s njim za vrijeme kratkih odmora u okolici Beograda i boravku na Brionima.
RSE: Je li vam otkrivao neke detalje iz svog života?
Hadžić: U našim razgovorima u slobodno vrijeme ili u društvu s prijateljima, na kojima sam i ja povremeno bio prisutan, razgovaralo se o nekim zanimljivim zgodama iz njegove prošlosti, ali i o aktualnim temama iz društvenog života. Naravno, nisam nikada prisustvao službenim razgovorima.
RSE: Gdje ste sve sa Titom odlazili, je li se bojao za zdravlje?
Hadžić: Za vrijeme dok sam bio Titov liječnik pratio sam ga na obilascima gradova po čitavoj Jugoslaviji, te prilikom državničkih posjeta u brojnim zemljama Evrope, Azije i Afrike. To su ponekad bila duga putovanja uz promjenu klimatskih uvjeta i brojnim protokolarnim obavezama, ali je on to dobro podnosio i nije se žalio, niti bojao za svoje zdravlje.
RSE: Tito je pušio, volio skupa i žestoka pića. Je li uopće uvažavao savjete liječnika u tom smislu?
Hadžić: Za vrijeme mog mandata Tito nije pušio. Istina, volio je ponekad popiti malo viskija ili konjaka, ali u tome nikada nije pretjerivao. Zbog toga nije bilo potrebe za liječničkom intervencijom ili upozorenje o štetnosti loših navika.
RSE: Interesantan detalj iz knjige je odnos Jovanke Broz prema Titu, odnosno promjena jelovnika koje Vi strogo propišete zbog njegovog zdravlja. Kako ste vidjeli takav odnos, jeste li joj se suprostavljali, odnosno jeste li ikada razmišljali zašto ona to radi?
Hadžić: U više navrata ukazivao sam na teškoće u provođenju dijabetičke i redukcione dijete koju je Predsjednik trebao provoditi za vrijeme boravka u Beogradu, obilascima po zemlji i banketima koji su priređivani u njegovu čast. To je ponekad bilo teško provedivo, jer u javnosti nije bilo poznato da on boluje od dijabetesa, pa su organizatori priređivali bogate jelovnike. O svemu tome sam često razgovarao sa Titom i njegovom suprugom Jovankom, pa sam čak u više navrata i pismeno upozoravao i ukazivao na štetnost kršenja dijetalnih propisa. Jovanka se uvijek verbalno slagala sa mojim upozorenjima, ali je ipak dolazilo do prekršaja u dijetalnoj prehrani, jer je ona bila zdrava žena koja je imala sasvim druge navike i ponekad se nije držala strogo tih uputa. No, moram naglasiti da je njen odnos prema meni kao Titovom liječniku bio korektan, unatoč povremenih neusklađenosti u gledanju na higijensko-dijetetski režim koji se trebao provoditi.
RSE: Zašto ljudi koji su bili bliski Titu toliko čekali da objave svoje memoare, sjećanja s njim i sve ono što su o njemu znali ? Evo, Jovanka Broz je preminula, a od nje koja je vjerojatno najviše znala, nikada nijedne riječi napisane.
Hadžić: Ja ne znam zašto su ljudi koji su bili u Titovoj blizini toliko čekali da objave svoje memoare i sjećanja, ali pretpostavljam da su imali neke svoje razloge, kao što je to bilo i u mom slučaju. Jovanka Broz, kratko vrijeme prije smrti, imala je razgovor s jednim beogradskim novinarom koji je objavljen u knjizi “Moj život – moja istina” u kojem se uglavnom žalila na postupak prema njoj nakon Titove smrti.
RSE: Danas u javnosti postoje oprečna mišljenja o sustavu kojim je Tito suvereno vladao. Neki će reći da je upravo takav odnos u vrijeme vladavine Tita doveo do sukoba na prostoru Jugoslavije. Kako gledate na takve stavove i sve ono što se događalo nakon raspada Jugoslavije?
Hadžić: Potpuniji odgovor na ovo pitanje trebali bi dati politički analitičari i povjesničari, što su neki već i učinili i njihova mišljenja se razlikuju u ovisnosti od njihovog političkog svjetonazora i kuta promatranja. No, prošlo je već dovoljno dugo vremena za potrebni historijski odmak da se taj period ocijeni objektivno i nepristrano (“sine ira et studio”), bez dnevno-političkih konotacija što se dosada često bio slučaj. Ja nisam bio profesionalni politčar, ni politički analitičar, nego samo liječnik i svoje mišljenje o sustavu koji je vladao u Jugoslaviji za vrijeme Titova života, iznio sam u mojoj knjizi. Nije sporno da u periodu od 1945-1990. godine, nije postojala višestranačka parlamenarna demokracija zapadnog tipa, ali je socijalna osjetljivost bila na daleko višem stupnju, nego u bilo kojoj državi nastaloj nakon raspada Jugoslavije. Sistem samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji bio je znatno liberalniji od rigidnog političkog sistema u zemljama tzv. realnog socijalizma, ali se tranzicija u parlamentarnu demokraciju u tim državama odvijala na mnogo mirniji način, nego što se to dogodilo na ovim našim prostorima poslije 1990. godine. Zato mi se čini da je mišljenje kako je sistem kojim je “Tito suvereno vladao” (kako je to formulirano Vašem pitanju) kriv za sukobe na postoru Jugoslavije vrlo malo vjerojatnim.
RSE: Što je važno znati o Titu, a da je povijesna dimenzija njegova vladanja?
Hadžić: Tita su uvažavali i poštovali mnogi ljudi u zemlji i svijetu, među kojima je bio i znatan broj onih koji nisu bili njegovi ideološki i politički istomišljenci. Njegova postignuća u toku dugog perioda u kojem je bio na čelu Jugoslavije su višestruka. No, u ovom razgovoru spomenut ću samo dva najbitnija. Pod vodstvom Tita i Kominističke partije Jugoslavije počeo je narodni ustanak i oružana borba protiv zavojevača u vrijeme kada je cijela Evropa bila pod okupacijom nacifašističkih sila tzv. Osovine. To je bio najmasovniji i najjači pokret otpora u evropskim zemljama, a Narodnooslobodilačka Vojska Jugoslavje (partizani) priznata je od saveznika kao punopravni član velike antifašističke koalicije. Jugoslavija, a time i Hrvatska, svrstala se na pobjedničku stranu. Istra, Zadar i jadranski otoci, koji su bili pod talijanskom vlašću, vraćeni su matičnoj zemlji. Na nedavnoj proslavi 70-te godišnjice savezničke invazije u Normandiji, na kojoj su se okupili svi lideri iz država antifašističke koalicije iz Drugog svjetskog rata, na plažama Normandije bili su postavljeni veliki videozidovi na kojima su prikazivani dokumentarni snimci iz rata. Na dva takva snimka pojavila se fotografija skupine partizana sa potpisom “Yugoslavie” i veliki portret Josipa Broza Tita, jedinog vođe pokreta otpora u okupiranoj Evropi, koji je posebno izdvojen.
Razlaz sa Staljinom, nakon što je on 1948. godine, poznatom Rezolucijom Informbiroa, pokušao svrgnuti Tita i vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, drugo je veliko Titovo dostignuće. To je imalo veliki pozitvni učinak u svijetu, jer se prvi puta netko usudio suprostaviti dominaciji Staljina i Komunističke partije Sovjetskog Saveza u zemljama pod njihovim političkim utjecajem.
Tito je svoje najveće priznanje dobio posthumno, na sprovodu za pamćenje, kad su ga na poslednji počinak ispratili, ne samo mnogobrojni građani iz čitave Jugoslavije, nego i veliki broj vodećih državnika i političkih lidera iz čitavog svijeta, neovisno kojem su političkom svjetonazoru pripadali. Bilo je prisutno 129 kraljeva, predsjednika i premijera država i preko 200 delegacija iz čitavog svijeta.
