Države su problematična djeca, a gospođa Evropa je nekim majka, drugim maćeha. Svijetom vladaju interesi i pravda nikad nije i neće biti u vrhu prioriteta. To je osnovno polazište ako želimo razumjeti međunarodne odnose, jer ništa nije tako jednostavno ili komplikovano kako na prvi pogled izgleda.
Sve ovisi iz koje pozicije narod gleda (s desna, lijeva ili iz centra) i kuda ide (nije važan cilj, već put po kojem za njim težiš), a politika je skela koja treba da ga prebaci sa jedne obale na drugu (dok veslači veslaju, vlasnici sajle moraju da vuku, naravno, ako postoji obostrani interes). Svakom racionalnom čovjeku je jasno da alternative nema i opiru se samo oni koji rade isključivo za svoje ili tuđe interese.
Evropska unija (uzimajući u obzir sve komplikacije odrastanja), prema statistikama, najbolje je mjesto za život na planeti, jer je, za razliku od Balkana, uspostavila vlastite “standarde i pravila igre”, koji se, uglavnom, poštuju, ali to ne znači da pojedine odluke nisu rezultat partikularnih interesa određenih političkih grupacija, odnosno, država. Što je razlog više da se kandidat ne pokoleba i odustane, već da zapne iz sve snage da uđe u klub, a kad je unutra, niko ga ne može izbaciti ili oduzeti benefite koji mu pripadaju.
Stabilnost ili nestabilnost
Zašto je ipak toliko otvorenog i prikrivenog otpora kod pojedinih političara u šest zemalja zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Bosna i Hercegovina i Kosovo) pitanje je za milion dolara, ali je odgovor prilično jednostavan. Samo, što je nemoguće odgovoriti u jednoj rečenici, ili u jednom tekstu, već je potrebno raščlaniti i napisati zgusnutu i turbulentnu historiju, sve od rušenja Berlinskog zida, pa do izjave Johannesa Hahna, evropskog komesara za proširenje i susjedstvo: “Ili ćemo izvesti stabilnost u region ili ćemo uvesti nestabilnost”.
Ali, i onu izjavu da “Srbija i Crna Gora imaju najveće šanse da uđu u EU, i to 2025. godine”. I sad se nama, običnim smrtnicima, postavlja logično pitanju: kako je moguće da oni, koji su na brdovitom Balkanu napravili najviše problema, imaju šansu da postignu zgoditak i “pobijede”, dok su svi drugi osuđeni da “izgube” i čekaju nove kvalifikacije za “evropsko prvenstvo u političkom nadmetanju”? E, dragi moji, moguće je jer roditelji problematičnoj djeci uvijek poklanjaju više pažnje.
Znači li to da se isplati biti problematičan? Naravno da znači, pošto vidimo da se političarima koji prave najviše problema ne samo “gleda kroz prste”, već u jednom dijelu domaćeg glasačkog tijela dobijaju dodatne bodove, jer živimo u vremenu kada historijske i druge činjenice ne znače ništa, a primitivni populizam ili lažni nacionalizam se uspostavljaju kao vrhunske vrijednosti koje utiču na međunarodne odnose. I to dvosmjerno.
Populizmom se uvozi nacionalizam
Ili, da parafraziramo izjavu Johannesa Hahna: “Ako ćemo izvesti populizam, uvešćemo nacionalizam”. Što nam govori da su i ti evropski birokrati samo ljudi i da dolaze iz najrazličitijih političkih opcija i zemalja (recimo, predsjednik Evropske komisije je bio premijer državice koja je uz njegovu pomoć pretvorena u off shore zonu, što je po zakonima iste te Evropem nedopustivo), ali je neprihvatljiva činjenica da imaju različite kriterije za različite države i ne razlikuju iskrene evropejce od onih koji slave ratne zločince, nacionaliste i populista. Možda zato jer im je taj način razmišljanja blizak?
U “ljubavnim” vezama i odnosima krivica nikada nije samo na jednoj strani. To “približavanje” (ali i udaljavanje) Evropskoj uniji je uvijek povezano s ljudskim faktorom, jer ta asocijacija nije nekakva apstraktna konstrukcija, već interesna skupina koju povezuje ekonomija, a ona se “provodi” preko stotine i hiljade različitih politika koje realizuju konkretni ljudi. Naravno, mi znamo da je čovjek nesavršeno biće i da je sklon predrasudama, stereotipima, političkoj i ideološkoj isključivosti, pa i korupciji ili drugim oblicima kriminalnog ponašanja. Ali, drugog puta očigledno nema.
Zato treba prvo (svim raspoloživim sredstvima) počistiti u vlastitom dvorištu. Svako to radi na svoj način i nije naše da sudimo da li je nešto moralno ili nije, ima li pravde ili nema (o poštenju da i ne govorimo), ali treba otvoriti neka pitanja koja bi, možda, mogla pomoći u demistifikaciji odnosa na zapadnom Balkanu. Koji su toliko zapetljani da nam se ponekad čini da ih je nemoguće raspetljati, iako su rješenja jednostavna (tržišna ekonomija i međusobno uvažavanje i poštovanje).
Navikli na nepravdu
Najbolje je to definisao profesor Ivo Banac, koji je rekao: “Našim društvima je, u ovom trenutku, potrebno više slobode, više poduzetništva, više trezvenosti.” Ali je izjavio i nešto što zabrinjava (odnosi se na Srbiju, koja je deklarativno za vojnu neutralnost, a skoro svaki dan čitamo o nabavci novog oružja, za koje ne znamo čemu je namijenjeno i pitamo se ima li to neke veze s najavom komesara da je Srbija najbliža Evropskoj uniji): “Srbija se nedvojbeno sprema za rat… Njena politika – izrečena ili prešutna – traženja za uspostavljanjem države koja će obuhvatiti sve Srbe još uvijek je državna doktrina.”
Kome vjerovati, jer nije nevažno kakve planove ima “glavni faktor mira i stabilnosti u regionu”, ili “lokomotiva koja će sve zemlje zapadnog Balkana povući u EU” (zajedno sa Crnom Gorom, svojom saveznicom iz devedesetih)? Treba biti pošten i staviti se u cipele onih drugih, kojim su sjećanja na devedesete prošlog stoljeća i dalje svježa. Kako oni to doživljavaju i kako se osjećaju? Pogotovo iz razloga što danas u Srbiji vladaju političari istih opcija koje su bile i tada i veliko je pitanje da li se ideologija promijenila. Ljudi sigurno jesu.
Kakva je politička poruka ako Johannes Hahn kaže da su Srbija i Crna Gora najbliže Evropskoj uniji? Mada, ako ćemo pravo, Bosanci i Hercegovci su to znali odmah poslije rata, jer su se – “do bola” ili mazohizma – navikli na nepravdu. Sjećam se tih godina u Sarajevu kad su ljudi panično pokušavali sanirati posljedice stravičnog rata i opsade, da bi ponovo napravili otvoreni grad i približili onom dijelu svijeta kojem po svom svjetonazoru pripadaju, stariji ljudi su sumnjičavo mahali glavom, jer pravde nema, nit’ je kad bilo, ali je istina da problematični brže napreduju.
Partokratija, korupcija i nepotizam
Svi drugi tapkaju u mjestu. Među njima i Bosna i Hercegovina, ali ne samo zbog komšija i susjeda, već i zbog unutrašnjih silnica i grupa koje su korištene, i dalje se koriste za destabilizaciji države i usporavanju njenog ionako mukotrpnog puta u evroatlanske integracije. Johannes Hahn i Federica Mogherini (komesarka za vanjsku politiku Evropske unije) vjerovatno ne razmišljaju o tome (nešto što je vidljiv svakom političkom diletantu), a Evropska unija nije nikad prihvatila dio vlastite odgovornosti za ratove devedesetih u bivšoj SFRJ, niti je pokušala ispraviti vlastite greške.
Naravno, ne treba krivicu svaljivati samo na druge. Za kašnjenje na evropskom putu odgovornost djelimično snose i političke elite koje, objektivno, nemaju “rezervne domovine” (Evropska unija je optimalan prostor za sve), odnosno, svi oni koji će se prepoznati u činjenici da je u Bosni i Hercegovini nakon rata “nestalo” između osam i deset milijardi eura donatorskih sredstava. Njima nije u interesu da žive u uređenom društvu koje će istraživati – gdje su novci? I takvima se nikud ne žuri, niti ih je briga što mladi obrazovani ljudi masovno odlaze iz države u kojoj vladaju partokratija, korupcija i nepotizam.
Sve te stvari dovele su do toga da sada imamo “zarobljenu državu” (state capture), a ako Evropska unija stvarno želi dobro Bosni i Hercegovini, ona može da iskoristi tu definiciju, zapravo, to teško stanje i povede akciju na promjeni režima. Ne bi im to bilo prvi put, ali u Bosni i Hercegovini postoji dobar razlog i opravdanje, jer je situacija opasna, iako političari tvrde drugačije. Međutim, statistika ili stvarni život su neumoljivi. Kako je krenulo – ili će se svi “iseliti” u Evropsku uniju, ili će se Evropska unija “useliti” u Bosnu i Hercegovinu. Rat i da ne pominjemo… Pu, pu, pu!
Jesu li moguće ruske gubernije
Kao posljedica tog oklijevanja (i jedne i druge strane) i neuređenih odnosa, javljaju se i neki paralelni i, na prvi pogled, manje važni procesi, koji dodatno komplikuju stvari, ali koji su potpuno antievropski. Na skoro pola teritorija Bosne i Hercegovina primjetna je intenzivna “srbizacija” i “rusizacija”, jer ti ljudi ne shvataju da je Bosna (i Hercegovina) lijepa i zanimljiva zato što je Bosna, a da je Srbija to iz istih razloga. Rusija je prilično daleko da bi se poistovjećivali, ali može biti prijateljska zemlja ako se sarađuje i posluje na ravnopravnoj osnovi.
Međutim, ako Rusija namiruje neke druge interese zavađajući narode na Balkanu (zbog Ukrajine, naprimjer, onda Evropska unija mora odlučno da reaguje, jer su sve te države zapadnog Balkana u procesu integracije. U suprotnom, dobit će ruske gubernije u svom južnom susjedstvu, što je, poslije Brexita, njen najveći politički izazov. Pa nek’ vide šta će i kako će.
Za mir i stabilnost u regiji najbolje je da u Evropska unija prvo prime Bosnu i Hercegovinu, a potom će se stvari posložiti same od sebe. Pravda će biti zadovoljena, jer bez pravde stalno ćemo imati problematične lidere, a samim tim – i države.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
