Kad je završena opsada Sarajeva, “dan za koji je mislila da nikad neće doći”, Senada Adžem je dobila priliku da studira u Sjedinjenim Američkim Državama.
“Sjećam se te hladne zime, bio je januar 1996. godine. Sa sobom sam ponijela samo 350 dolara, svoj ratni dnevnik i traume, zajedno sa mnogo nade i snova”, priča Senada Adžem za Klix.ba i dodaje kako joj je bilo izuzetno teško napustiti majku, brata i oca, koji se oporavljao od povreda zadobijenih u toku rata. Upravo je njen otac insistirao na tome da Senada ode iz Sarajeva, budući da je bila jedna od dva studenta iz Sarajeva koji su primili punu stipendiju za studiranje na univerzitetu Graceland u Iowi.
Priliku da otputuje iz Sarajeva i studira u Sjedinjenim Američkim Državama pružio joj je ambasador John Menzies, a od tada je isto to i ona omogućila za tri studenta iz Bosne i Hercegovine, uključujući i svog brata.
“Obrazovanje je najbolji način da se mladi ljudi osnaže na način da im se pruži prilika da svojim radom pozitivno utječu na svoj i živote drugih i prave dobre promjene u društvu. Moja najveća inspiracija su mladi ljudi koji su uspjeli u životu”, kaže Senada.
Noćne more uz zvuke granata i miris skloništa
“Po dolasku u SAD nije mi bilo nimalo lako da se naviknem na novu kulturu, studiranje i rad. Toliko noći su me mučile noćne more nakon kojih bih satima ležala budna u krevetu. Nisam mogla podnijeti snove ispunjene strahom, miris podruma i skloništa i sjećanje na zvuke metaka i granata. Trebale su mi godine da shvatim da sam ovdje konačno sigurna”, ispričala nam je Senada.
Kada je nekoliko godina kasnije konačno uspjela priuštiti avionsku kartu za Sarajevo, kako bi posjetila svoju porodicu, prisjeća se kako ju je majka morala čuvati za ruku dok su šetale pored Skenderije i Baščaršijom.
“Bilo je nestvarno vidjeti sve te ljude kako ponovo hodaju slobodno. Osjećala sam se kao da sanjam”, priča Senada.
Težak rad i uspjeh koji nije došao preko noći
Kad se preselila u New York, kaže kako se morala naviknuti na 70 radnih sati sedmično, što je tamo bila norma. I dok je, kako kaže, uživala radeći u finansijama, fascinirao ju je i privlačio rad sa nekretninama. Angažman u kompaniji Trump International joj je otvorio brojna vrata i uživala je u tome da radi na velikim projektima, koji su od nje zahtijevali vještinu razumijevanja urbanog planiranja i marketinga kad su u pitanju vlasništva vrijedna više miliona dolara.
“Za moju je karijeru bilo potrebno najmanje deset godina napornog rada i uspjeh nije došao preko noći. Neko mudar je jednom rekao – ‘Izaberi posao koji voliš i više nećeš morati nijedan dan u životu provesti radeći’. Osjećam se blagoslovljenom jer sam pronašla svoj istinski poziv u radu sa nekretninama i marketingu”, navodi naša sagovornica, te ističe kako je za njen poslovni uspjeh zaslužna ambiciozna priroda u kombinaciji sa napornim radom i nezasitnom željom za znanjem.
Kaže kako joj život u Sjedinjenim Američkim Državama, iako prilično hektičan i stresan, pruža osjećaj slobode i brojne prilike, kao i osjećaj snage i moći. Voditi vlastitu firmu, pojašnjava Adžem, znači da se nikad ne možete u potpunosti opustiti i otići na odmor, budući da su takmičenje i konkurencija izrazito veliki.
“Ljudi su fokusirani na uspjeh i upravo zbog toga često žrtvuju porodični život i prijateljstva i to je zapravo ono što mi najviše nedostaje u vezi sa Bosnom – ljudi. Porodica i prijatelji su izuzetno bitni i nigdje nema te ‘bosanske duše’. Bosanci su izuzetno gostoljubivi i brižni i svaki put kad posjetim Sarajevo i Goražde osjećam se emocionalno ispunjenom”, priča Senada.
Ratni dnevnici pretvoreni u knjigu o Sarajevu: Priča o nadi
Senada Adžem je u toku opsade Sarajeva (1992. – 1996.) svoja iskustva bilježila u dnevnicima, koje je sada odlučila prevesti na engleski jezik i objaviti u formi knjige. Knjiga je trenutno u pripremi, a naša sagovornica navodi kako joj mnogo znači mogućnost da Amerikancima govori o snazi Bosanaca koju su imali tokom rata, kao i da bude glas brojnih žena koje nisu u mogućnosti da podijele svoja iskustva o utjecaju koji je rat imao na sve Bosance i Hercegovce.
“To je priča o nadi i osjećam se počastvovano jer sam u mogućnosti da je podijelim sa drugima”, kaže Senada.
Priznaje kako je i u toku svog boravka u SAD-u imala teške trenutke, no kaže kako je ono što joj je uvijek davalo snagu i motiv da nastavi dalje bila njena porodica.
“Željela sam da budu ponosni na mene i činila sam sve što je u mojoj moći da im pomognem. Pored toga, zahvalnost na tome što su mi pružili priliku da živim je ono što mi je davalo snagu da u svakom trenutku dam najbolje od sebe. Nikad nisam zaboravila da sam borac i to mi je pomoglo da pobijedim sve strahove i nastavim dalje bez obzira na sve”.
Najljepše žene su one koje su zadovoljne sobom
Senada kaže da je izuzetno ponosna na svoje porijeklo, a njen izgled i stil šalju poruku o tome kako preferira eleganciju i jednostavan izgled, radije nego glamurozna i oskudna izdanja.
Dodaje kako je tajna njenog dobrog izgleda joga, za koju kaže kako je odlična vježba, kao i prilika da se čovjek poveže sa svojim tijelom, umom i dušom, što je čini smirenom i snažnom.
Žena je, prema njenom mišljenju, lijepa kad je autentična, a takvom je čine njen karakter, inteligencija, stil i osjećaj ugodnosti u vlastitoj koži.
“Žene vrše ogroman utjecaj na društvo, one su majke, supruge, kćerke ili uspješne poslovne žene. Ipak, žene nisu u stanju ostvariti svoj puni potencijal budući da društvo na njih vrši pritisak da nikad nije dovoljno dobro. Najljepše žene koje sam upoznala su upravo one koje su zadovoljne u svojoj koži, kako privatno, tako i poslovno, i tu svoju ulogu nose sa ponosom, uz poštovanje sebe i drugih. Ljepota dolazi isključivo iznutra”, smatra naša sagovornica.
