On je gotovo izgubio nadu da će živ dočekati slobodu. NATO snage, toliko očekivane, činilo se da nikada neće doći.
Nevjerovatna je bila i informacija da su te snage blizu grada.
Međutim, informacija je bila tačna. Spasilačka vojska se približila ulasku u grad a to je skoro povratilo u život Agima. On je bio među prvim građanima Đakovice koji su izašli da se zahvale Nato alijansi.
Agimova fotografija raširenih ruku i očiju punih suza je vrlo brzo obišla svijet, pa je Agim postao simbol oslobođenja ovog grada.
Međutim, kako se on sjeća tog dana, kakve su mu bile emocije i kako danas gleda na taj dan, nakon 15 godina. Kako se desilo da Agim ili “Rus” kako su ga svi znali u Đakovici postane simbol 13. juna, dana oslobođenja Đakovice.
“Kada smo čuli da se kolone italijanskih vojnika približavaju gradu izašao sam zajedno sa još nekim sugrađanima sa kojima sam sjedio. Nekoliko metara od nas su stajali pripadnici srpskih paravojnih formacija sa oklopnim vozilom spremni da pucaju na nas. Dok su se Nato snage približavale ja sam izvadio jednu albansku zastavu i okačio je na jedan saobraćajni znak, a zatim sam počeo da trčim prema njima. U tom momentu su se približila prva vozila Nato-a a ja sam im prišao jako blizu, do prozora. Ne znam zašto nisu pucali na mene ali su malo kasnije opalili pet metaka u vazduh. U tom momentu sam se izgubio i nisam znao ništa. Samo znam da sam rekao: “Evo smrti, evo slobode”, prisjeća se Đakovački “Rus”.
I 15 godina nakon tog događaja Agim kaže da kad god se sjeti tog momenta uvijek ima ista osjećanja.
“Momenat kada su se vojnici počeli raspoređivati gradom je bio najsretniji u mom životu i u životu ljudi koji su bili tu. Ako oni ne ostanu u Đakovici i nastave ka Peći, Đakovica bi za 20 minuta bila poravnata sa zemljom i niko ne bi ostao živ. Srbi su toliko bili besni da su bili potpuno uvjereni da će uništiti Đakovicu čak su ubijali ljude i palili kuće u momentima kada je NATO bio u gradu”, kaže Agim.
Danas, 15 godina nakon tog dana, Agim Berberi kaže da mu je jako teško kad god pogleda snimke koje je snimila italijanska televizija RAI.
“Drago mi je što će te slike ostati u historiji, a mi ćemo se uvijek prisjećati tog sretnog dana za nas”, završava Agim Berber.
