Nemamo psa u toj borbi, rekao je Džejms Bejker (James Beyker), američki državni sekretar, u junu 1991. govoreći o neminovnom raspadu Jugoslavije.
– Ne isključujemo teritorijalne korekcije… Mislimo da to moraju sami da riješe – izjavio je nedavno američki savjetnik Džon Bolton (John Bolton) povodom razmjene teritorije između Srbije i Kosova.
Kada se bude pisala sljedeća historija Balkana, ispostavit će se da su ovo dvije izjave s najviše posljedica koje je dao neki američki zvaničnik, piše Edvard Džozef (Joseph), profesor američkog Univerziteta “Johns Hopkins”.
On navodi da je Bejkerova izjava dala zeleno svjetlo Slobodanu Miloševiću da lansira kompletni arsenal bivše Jugoslavije na secesionističku Hrvatsku i BiH. Gotovo svi sukobi koji su uslijedili u regionu mogli su se izbjeći – piše Džozef.
U autorskom tekstu za američki časopis ”Foreign Policy” Džozef piše da Boltonova izjava sada prijeti da poništi više od dvije decenije međunarodnih napora za postizanje mira.
– On je sada dao zeleno svjetlo Srbiji i Kosovu da zamijene teritoriju kako bi prekinuli zastoj koji traje deceniju, tačnije stoljeće – kaže profesor.
On smatra da razmjena teritorija nije dobro rješenje, jer ne može da se drži pod kontrolom, odnosno da se zaustavi na slučaju Kosova.
Ideja o prelasku iz etnički mješovite u homogenu državu je privlačna i bosanskim Srbima i makedonskim Albancima i prilično svim ozlojeđenim manjinama u regionu i stanovništvu dovoljno koncentriranom da pogura inicijativu za secesijom, piše Džozef.
Dodaje da u slučaju Bosne ne postoji način da se država podijeli, a da se ponovo ne potpali rat, ističe i dodaje da bošnjačka većina nikad ne bi pristala na gubitak teritorije na istoku države.
I u slučaju dogovora o podjeli Bosne, rezultat nikako ne bi bio zanimljiv. Za razliku od bilo koje druge etničke grupe u regionu, ono što najviše razlikuje Bošnjake od susjeda je religija. S obzirom na snažni utjecaj Turske i drugih bliskoistočnih aktera, nije sigurno da bi Bosna nakon podjele ostala sekularna, navodi američki ekspert. „Gotovo sigurno bi bila opkoljena kopnom jer bi tamošnji Hrvati željeli da se otcijepe.“
A s obzirom na relativno visok procent regruta Islamske države iz tog regiona, od kojih mnogi namjeravaju da se vrate, najvjerovatniji scenarij za Kosovo i Bosnu bio bi sporno, moguće nasilno stvaranje ekonomski nestabilne države u srcu Evrope, koja bi bila podložna islamskom utjecaju, a njene glavne karakteristike bi bile patnja i napuštenost, ističe Džozef.
Sama priča Boltona i visokih evropskih zvaničnika o teritorijalnoj razmjeni je dovoljna da nadraži lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, čiji su potezi u cilju secesije inspirirali lidere Hrvata da traže teći entitet, podsjeća autor. Pribjegavanje teritorijalnim rješenjima je, međutim, uvod u nove sukobe, i zavodljiva logika razmjene teritorije između Srbije i Kosova neupitno prerasta u logiku rata u slučaju Bosne, objašnjava Džozef.
Profesor ističe da isto važi za Makedoniju, navodeći da su tamošnji Albanci blisko povezani s kosovskim te da je za mnoge međunarodna granica nepostojeća.
– Bez obzira na obećanja albanskih lidera u Makedoniji da će ostati u državi, vratit će se logika secesije, posebno kada se novo, etnički homogeno Kosovo, priključi Albaniji. Zašto bi nemirni Albanci u Makedoniji ostali izvan Velike Albanije i zaglavljeni u hladnom odnosu trajno označeni kao manjina – ističe profesor.
Kao i u slučaju Bosne, podjela Makedonije je složen i destabilizirajući posao, piše Džozef i predviđa da, ne samo da bi se Albanci svađali oko uvjeta nego ni dogovorena podjela ne bi trajala. Krnja makedonska država bi odmah pokrenula nadmetanje između Bugarske, Grčke i Srbije za plijen i oživjela 2. balkanski rat od prije sto godina. Kako god bi podjela plijena bila zamišljena, makar jedna strana bi ostala nezadovoljna, tako da bi, u u ovom slučaju, teritorijalna podjela potpalila sukob umjesto da ga ugasi, obrazlaže Džozef.
Prema njegovoj ocjeni, tajming Boltonove političke izjave je ironičan s obzirom na to da je Vašington pomogao u nedavnom napretku Grčke i Makedonije ka rješavanju dugotrajnih tenzija bez pribjegavanja teritorijalnoj podjeli. „Dvije strane su napravile historijske i dalekosežne ustupke, što je podsjetnik da je moguć bolni kompromis – suština istinskog pomirenja.“
Džozef kaže da u traganju za jednostavnim rješenjem zagovornici teritorijalne podjele zanemaraju treću dimenziju – ljudski trošak za manjine koje ostanu. Eventualna razmjena kada je riječ o Kosovu podrazumijeva tri općine na jugu Srbije naseljene Albancima i četiri općine na sjeveru Kosova naseljene Srbima, pri čemu bi se, navodi Džozef, mnogo više Srba nego Albanaca našlo „na pogrešnoj strani“.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je suočen s ozbiljnim dilemama u provođenju razmjene teritorije s kosovskim liderom Hashimom Thaçijem, i to ne samo na Kosovu. Značajan dio stanovništva na jugu Srbije čine etnički Srbi, uključujući većinu općine Medveđa, koja će po svoj prilici bila uključena u razmjenu, a još važnije je to što Koridor 10 presijeca tri općine na jugu Srbije.
Trgovanje vitalnim autoputem s Kosovom bi za Srbiju značilo gubitak južnog pristupa moru, preko Makedonije i Grčke, a izgradnja alternativne rute bila bi previše skupa, kaže Džozef.
Uz gubitak pristupa moru preko Crne Gore, obim trgovine i velike kineske infrastrukturne investicije koje obećavaju korist Beogradu, nezamislivo je da bi Vučić predao Koridor 10, ističe on.
S druge strane, ako Thaçi omogući Vučiću da zadrži autoput, riskira da ga opozicija stavi na stub srama.
Tri sjeverne općine koje Srbija želi sadrže i strateški značajan rudnik Trepča. Prema tome, takav dogovor bi značio da Thaçi prepusti kosovsku stratešku imovinu (rudnik) Srbiji, dok bi omogućio Vučiću da zadrži jednu (autoput), piše Džozef. Podsjeća da je, za razliku od Vučića, koji je nedostižan za rivale, Tačijev politički položaj daleko krhkiji.
– Pitanje je da li bi mogao ikad da proda takav sporazum u zamjenu za članstvo u Ujedinjenim narodima i međusobno priznavanje.
Uvjeti za prihvatljivo razgraničenje
Kao način da se izađe iz zapetljane situacije, profesor Džozef predlaže da američki lideri udruže snage s Njemačkom i traže da Srbija i Kosovo pronađu rješenje koje se ne bi obavezno odnosilo na teritoriju.
Činjenica da Beograd i Priština uopće razgovaraju o razmjeni teritorije je sama po sebi priznanje da je vrijeme za dogovor blizu, a imenovanje specijalnog izaslanika EU za Kosovo i Srbiju, s kojim bi Vašington sarađivao, poslalo bi važan signal, ističe Džozef.
Ipak, ako strane insistiraju na tome da razmjena teritorija čini srž njihovih pregovora, onda SAD i Njemačka mogu zajedno da suzbiju posljedice, kaže Džozef i navodi tri uvjeta koja će čak i najkratkovidijeg predlagača razmjene teritorija, natjerati da razmisli o posljedicama.
Kao prvo, ne može biti dogovora o razmjeni kosovske teritorije dok se ponovo ne pokrenu i završe razgovori o dejtonskom ustavu za Bosnu. Zapad ne može dopustiti da nesmotren dogovor o Kosovu destabilizira državu koja je pretprjela najkrvavije sukobe. Beograd bi trebao utjecati na bosanske Srbe da se dogovore o suštinskim reformama kako bi BiH postala funkcionalna.
Drugo, strane moraju da prihvate principe da nema teritorijalne razmjene bez „većine manjina“, odnosno referenduma na kojem bi većina onih koji su obuhvaćeni predloženom razmjenom teritorija, to odobrila.
Treće, kaže Džozef, za buduće članice EU poput Srbije moraju da postoje posebni dogovori koji je sprečavaju da ometa ulazak bilo koje druge države u regionu. Imperativ je da Beograd ne bude u poziciji da pogazi obećanje kad je riječ o Kosovu koje neće biti u stanju da se pridruži EU još mnogo godina. EU bi također morala da insistira da pet članica koje ne priznaju Kosovo to učine nakon teritorijalne razmjene između Beograda i Prištine.
Niko ne bi trebalo da insistira da ljudi na Balkanu moraju da vole jedni druge ili čak da moraju da žive jedni s drugima, ali lideri koji žele teritorijalno razdvajanje, kao način za prevazilaženje sukoba, moraju to da čine tako da ne stvore još više problema, zaključuje Džozef.
Vučić: Dug put do sporazuma
Vučić, koji je jučer počeo dvodnevnu posjetu srpskim sredinama na Kosovu, obećao je da će nastaviti razgovore sa kosovskim zvaničnicima, ali je upozorio da će biti potrebno puno vremena da se postigne dogovor sa Prištinom.
– Radim ono što je realno i moguće i nastavit ću da razgovaram i izborim najviše što je moguće za svoj narod, a izgubim najmanje što moramo. Dug put je pred nama, mnogo je trnja i problema – rekao je novinarima na jezeru Gazivode, oko kojeg se spore Beograd i Priština.
Dio vještačkog jezera, ključnog za snabdijevanje vodom nekih kosovskih općina uključujući dijelove Prištine, nalazi se u Srbiji.
Predsjednik Srbije je dodao da „nije neko kome je Thaçi drug, prijatelj ili prijatan sagovornik“.
– Naprotiv. Sigurno je tako i u njegovom slučaju, ali naš posao je da popravimo odnose – rekao je Vučić na sjeveru Kosova.
On je kazao i da neće moći da se provedu njegove ideje o razgraničenju, jer se tome protivi i najveća evropska sila, odnosno Njemačka, ali i Albanci.
Njemačka kancelarka Angela Merkel je jučer u Skoplju kazala da EU ima jak interes za stabilnost zapadnog Balkana i da je teritorijalni integritet važna polazna tačka za region da ostane takav kakav jeste.
