Nezavisna hrvatska poslanica u Europskom parlamentu Marijana Petir izjavila je krajem prošlog mjeseca kako Bosni i Hercegovini prijeti radikalizacija muslimana, a koju potiče novac iz “islamskih” zemalja.
Želim s javnošću, ali i s ovom hrvatskom poslanicom, podijeliti priču o europskim muslimanima, čije ubice ona i danas slavi, nezavisno od toga što su te ubice osuđeni u Hagu i što ti europski muslimani koje su ubili nisu bili ni radikalni, niti su primali novac iz “islamskih” zemalja.
***
Kao da sad gledam taj mali bijeli radio budilnik s crvenim digitalnim brojkama. Bilo je tačno 10:00 ujutro. Taj petak zatekao sam majku Mirsadu Kovač (rođenu Ahmić) u kuhinji, prala je suđe. Spiker Radio Zenice počeo je čitati vijesti: “Napadnuto je selo Ahmići, civili su se povukli prema Vrhovinama, susjednom selu, prema Zenici, opširnije će vijesti stizati tokom dana.”
Majka je prestala prati suđe, sjela na stolicu i počela plakati. Koliko se sjećam, ranije se već desilo jedno protjerivanje Ahmićana, ali su se stvari smirile. Pokušao sam majku umiriti da će sve biti uredu. Vjerovatno je opet neka mala kriza, puškaranje. Sigurno su civili, sva njena rodbina, ponovno sigurno izbjegli kod rodbine u susjedna sela… Međutim, ovaj put stvari su bile sasvim drugačije.
Četrdeset osam sati pepela i krvi
Moja majka je rodom iz Ahmića i, pored svoje tada žive majke Tefide, rahmet joj duši, ima još tri sestre – Zijadu, Zevadu i Fatimu, te dvojicu braće – Mirsada i Nihada. Sestre su udate i žive i danas sa svojim porodicama u selima oko Viteza – Zijada u Vranjskoj, Zevada na Divjaku, Fatima u Krušćici.
Daidže Mirsad i Nihad, kako sam ih zvao, ostali su u Ahmićima. Mlađi daidža Nihad živio je s nanom Tefidom u gornjim Ahmićima, a stariji Mirsad saselio je iz gornjih Ahmića u Krčevine, odmah pored regionalnog puta za Vitez, i tu sagradio kuću. Bio je oženjen Minetom i s njom imao troje djece: Elvira, kojemu je te 1993. godine bilo 14 godina, Semira sa osam godina i kćerkicu Enisu, koja je imala četiri godine. To je bila jedna sretna i čestita porodica.
Čitav taj dan, petak, proveli smo slušajući najnovije informacije Radio Zenice. Već poslijepodne znalo se da je izvršen totalni napad na Ahmiće. Pored Ahmića, napadnuta su i ostala muslimanska sela oko Viteza. Već smo bili saznali da ima poginulih i da su preživjeli mještani Ahmića i okolnih sela oko Viteza izbjegli u susjedna sela prema Zenici.
Izbjeglički centar
U selu Gorica, u kome sam odrastao, tada nije bilo telefonskih linija. Babo Nusret i majka Mirsada su odmah poslijepodne otišli autom u grad Zenicu, da se raspitaju o situaciji. Čitav taj dan poslijepodne babo će automobilom “Lada Samara” dovoziti ture, po četvoro-petoro naših rođaka iz Ahmića. Čini mi se da smo u prvom navratu, tokom tih par dana, primili preko 20 izbjeglica. Više nije moglo stati. Kasnije će rodbina dolaziti na vikend, da se odmore i osvježe. Počet će tražiti neki privremeni smještaj.
Naša porodična kuća postala je pravi mali izbjeglički centar. Naime, jedino moja majka Mirsada je bila udata na zenički kraj i sva naša rodbina iz okoline Viteza je na neki način bila okrenuta našoj kući.
Nana Tefida je već stigla s bližim rođacima. Svi su pričali za stradale u donjem dijelu Ahmića. Pobijene su cijele porodice. Čak i izbjegličke porodice iz Jajca i Krajine, koje su privremeni smještaj našle u i oko Ahmića. Pobijeni su odreda i odrasli, i djeca. Zatečeni tog 16. aprilskog jutra 1993. godine na spavanju u krevetima, pobijeni i zapaljeni.
Kada se naša rodbina smjestila, uslijedile su užasne priče i prebrojavanja: ko je preživio, a ko nije. Za sve se nešto saznalo, da li su pobijeni, ili su uspjeli pobjeći, samo za porodicu mog daidže Mirsada Ahmića, njegovu suprugu Minetu, Elvira, Semira i Enisu niko ništa nije znao. Svi koji su bježali iz Ahmića samo su govorili da su vidjeli da je Mirsadova kuća u plamenu. Niko nije vidio Minetu i djecu.
Skoro poludio
Čuli smo da su daidžu Mirsu nekako uspjeli “nasilu” odvratiti da ne ode u sigurnu smrt, pravo u ruke zločincima, koji su mu bili okupirali avliju i zapalili kuću. Čuli smo da je skoro poludio i da je u susjednom selu Vrhovinama. Daidža Nihad je ranije bio u Armiji Bosne i Hercegovine, pomogao je u prebacivanju civila i ostao da se bori negdje u jedinicama Armije ponad Viteza.
Kako je koji dan prolazio, ta agonija se samo uvećavala. Ništa niko nije čuo za porodicu mog daidže Mirsada. Njegova supruga i troje djece kao da su u zemlju propali. Niko ništa nije vidio, samo su vidjeli da je kuća bila u plamenu. Možda su se sakrili, možda su ih susjedi sklonili, možda ih je Unprofor negdje odvezao… nagađalo se u svakodnevnim pričama naših izbjeglica s komšijama koji su nas posjećivali.
***
Kada su, nakon sabahskog ezana, 16. aprila 1993. godine odjeknule prve eksplozije i pucnji u donjim Ahmićima, majka Mineta se trznula i probudila djecu. “Diž’te se, djeco, moramo bježati!”
Dok je tako djecu budila i uznemireno oblačila, odjednom je u dnevni boravak kroz kuhinjski prozor uletjela ručna granata.
Pucanj u stomak
Mineta nije razmišljala ni trenutka. Uzela je bombu u ruku i pokušala je izbaciti kako ih ne bi sve pobila. U zamahu desne ruke prema prozoru bomba je eksplodirala… Bomba ju je bacila i odbila joj ruku. Semira, koji je stajao poluobučen, oborila je na postelju.
Elvir se našao iza kuhinjskih vrata zasut gelerima, a četvorogodišnja Enisa se još nije bila ni pridigla iz svog krevetića i ostala je neokrznuta.
Elvir je brzo uzeo sestru i odnio je u hodnik, pod betonske stepenice. Vratio se u dnevni boravak, koji je već počeo gorjeti. Majka je krenula da puzajući izađe u hodnik. “Iznesi brata, da ne izgori!”, govorila je ranjenim glasom. Potom je krenula kroz hodnik i pridigla se da otvori kućna vrata, da potraži pomoć. Kad je otvorila ulazna vrata, ispred kuće ju je sačekao do zuba naoružani bojovnik s uperenom puškom.
Nije uspila ni upitati zašto su došli i napali njenu obitelj. Pucanj u stomak. Pala je i izgubila svijest. Potom je bojovnik bacio bombu… Elvir i Enisa su samo pokrili uši i pokušali udahnuti zrak od prašine i dima koji je ispunio kuću.
***
Elvir je Enisu ostavio ispod stepeništa i pokušao izvući brata Semira, ali su ga bojovnici, koji su opkolili kuću, primijetili i za njim bacali bombe u svaku sobu kuće. Prestali su kad su procijenili da su ga likvidirali. Više se niko nije čuo.
Elvir bi se svaki put zaklonio za polutovorena vrata od soba u koje su ulijetale granate. Uspio je izvući brata u hodnik. Majka već leži smrtno ranjena i samo čuje njene teške jauke.
Bomba i rafal u štali
Bojovnici su, nakon nekog vremena, otišli. “U štalu idite, sakrijte se… Iznesi brata, da ne izgori. Idi na sprat i uzmi odjeće, gore u ormaru su zlato i novac. Idi to uzmi odmah, dok nije izgorilo…”, naređivala mu je majka bljuvajući krv. Elvir je sestru odnio do štale i smjestio je u betonske jasle. Mineta je uhvatila posljednju snagu i kroz avliju dopuzala do štale.
“‘Idi, iznesi Semira, da ne izgori! Dadni novac i zlato babi. Ukopajte nas zajedno, blizu… Brže, zatvori štalu i sakrijte se u jasle. Ne idite dok se ne smiri…’Prestala je pričati i još jedno vrijeme uzdisala u smrtnom bolu“, ispričaće mi kasnije hiljadu puta ovu priču moj rođak Elvir.
***
U štali je bila jedna krava junica i jedno jagnje. Elvir je Enisu stavio u jasle. Iznio brata i ostavio pored umiruće majke. Potom je vrata štale zablokirao lopatom i svezao špagom. Smjestio se pored sestre, čvrsto je zagrlio i čekao. Majka je umirala… Nakon sat vremena, prestala je da se čuje.
Tog dana, oko podne, počelo je lupanje na vratima štale. Elvir je čvrsto prihvatio sestru Enisu, zagrlio ju je i zaklonio tijelom u dubokim betonskim jaslama. Bili su odmah pored glave krave, koja se uznemireno otimala. I uplašeno jagnje im se pridružilo i popelo na njihova slabašna tijela. Vrata štale su se malo odškrinula. Bojovnik je prvo ubacio bombu. Eksplozija, dim…
Kada je otškrinuo vrata, bojovnik se uvjerio da je upravo “ubio” ženu i dijete, a potom je rafalom pucao u kravu i jagnje te svom kolegi dobacio: “To je to, gotovi su ovi. Nema više nikog…” Otišli su.
Logor na Staroj stanici
Elvir i Enisa će se to večer, kad se sve smirilo, kroz otvor za sijeno popeti u gornji dio štale. Tu će ostati nekoliko dana. Povremeno će Elvir, kad se smrkne, otići u kuću da donese nešto hrane za sebe i malu sestru. Nakon tri dana, izaći će sa sestrom i krenuti put gornjih Ahmića. Dvoje djece, vodeći se za ruke, krenuli su tako u po bijela dana prema gornjim Ahmićima.
Na putu su ih zaustavili bojovnici s oznakama “Jokeri”. Bili su iznenađeni i pomalo uplašeni, kao da su vidjeli duhove. “Kud’ ćete?”, upitao je jedan. “Idemo kod nane u Ahmiće”, odgovorio je Elvir.
“Ne možete gore, gore je sve spaljeno. Idite dolje, do glavne ceste prema Vitezu. Uzmite samo osnovne stvari.”
Elvir je krenuo kopati po vreći da uzme novac i zlato, na što mu je bojovnik poviknuo: “Daj to ovamo! Sad možete ići!”
***
Na putu za Vitez pokupio ih je transporter Unprofora i sproveo u logor na Staru stanicu u Vitezu, gdje su bili i ostali “zarobljeni” civili u akciji napada na muslimanska sela oko ovog srednjobosanskog grada. Potpuno izgubljeni, ostali su tu nekoliko dana. Prišla im je jedna žena i upitala ih ko su i gdje im je ostatak porodice. Ona će kasnije, preko radio veze, javiti u Zenicu da su dvoje djece Mirsada Ahmića preživjeli i da se nalaze u logoru.
Duga i teška tragedija
Taj dan i tu scenu nikada neću zaboraviti. Ispred naše porodične kuće u Gorici kod Zenice okupilo se čitavo selo. Čekamo radnički voz Zenica – Kakanj – Visoko. Oko 16:00 sati će doći do Janjića, pa potom pješke do Gorice. Svi okupljeni su suznih očiju gledali Mirsada Ahmića kako u krilu nosi svoju četvorogodišnju kćerku Enisu i za ruku vodi četrnaestogodišnjeg sina Elvira, momka kojem su po licu i svugdje po tijelu bili mali sitni crni ožiljci od gelera.
Sve nas je obuzimala tuga zbog gnusnog zločina čije smo scene gledali u riječima Elvira, dok se njegova sestra Enisa igrala i stalno pitala tetku Mirsadu kada će doći mama. Morali smo joj puštati VHS kasetu sa jednog porodičnog veselja na kojoj njena mati ima snimljena s njom u majčinom krilu. Bila je to kaseta koju je Enisa stalno gledala i tako odrastala u krilu nane Tefide i tetke Mirsade.
Nadam se da moji čitaoci neće zamjeriti što sam ih morao u ovom dužem tekstu opteretiti imenima, ali ovo je samo kratka verzija jedne duge i teške porodične tragedije.
Neka je Božija Milost svim nevinim žrtvama pokolja u Ahmićima!
Post Scriptum:
Kada se Mirjana Petir negdje prošle godine slikala s osuđenim ratnim zločincem Dariom Kordićem, postavio sam joj, kao odgovor na njen tweet, sliku mog daidžića Semira Ahmića. Poručio sam joj tada da nije dobro da se ona, kao članica Europskog parlamenta iz Republike Hrvatske, fotografiše s čovjekom koji je osuđeni ratni zločinac i zbog ubistva ovog mog rođaka.
Nije mi odgovorila. Samo me je blokirala na Twitteru. Uz to, a na sramotu Europi i njenim institucijama, Mirjana Petir je nastavila u Europskom parlamentu pričati o radikalizaciji muslimanskog stanovništvu u Bosni i Hercegovini.
Post Post Scriptum:
Europski musliman Semir Ahmić nije bio radikalan. Bio je to razdragani osmogodišnjak. Dijete koje je o islamu učilo u bosanskoj džamiji, koja je srušena isti dan kad je i on ubijen zajedno sa svojom majkom Minetom.
Mineta Ahmić je bila čestita europska muslimanka, koja nije nosila maramu, ali su nju i njenog osmogodišnjeg Semira ubili radikalni fašisti – sljedbenici istih ideja koje danas i dalje nastavlja širiti u Europi Mirjana Petir.
Semira su ubili oni s kojima se Mirjana Petir danas ponosno slika. Stoga je sramotno za Europu da danas u njenom najvažnijem zakonodavnom tijelu sjedi žena koja javno podržava one koji su ubijali djecu i žene.
