Ne znam ima li u Srbiji svijesti da oni koji ne izađu na izbore svojevoljno gube pravo žalbe na stvarnost koja ih (opet) očekuje.
Na Dan državnosti Republike Srbije, picerija u mom komšiluku bila je otvorena. Svratila sam, više radi solidarnosti što su otvoreni nego što mi se jela pica. Kupujući parče capricciose, uzgred upitah pica-majstora: “Zar i na praznik radite?”
“Koji praznik?”, veli. “Ne zanima mene ova država, zanima me samo Bog i moj novčanik.” Pogledom pređoh okolo po Sarajevskoj ulici i, gle – svi rade. Ni njima očito nije do praznika niti haju za državno “crveno slovo” u kalendaru.
Stotinjak koraka dalje otvorena, a prazna poslastičarnica, nova u kraju. Mladi par, koji je s entuzijazmom, prije samo nekoliko mjeseci, počeo da pravi i prodaje poslastice, raspravlja međusobno: “Što nam je ovo trebalo?” Muž bi, čini mi se, već sad da zatvori dućan i ode u bijeli svijet “dok još ima vremena”, žena bi još malo strpljenja. “Izbori će, možda nam krene nabolje”, uvjerarava ga sa gotovo ciničnim osmjehom, znajući i sama da baš i ne zvuči uvjerljivo.
On odmahuje rukom zato što su, kaže, već odavno uzaludno potrošena i izneverena sva (pred)izborna obećanja – bilo čija. I zaključuje: “To nisu moji, to su njihovi izbori.”
Posljednjih dana, otkad su – sad već valjda svi koji bi da budu predsjednik – oglasili svoje kandidature, počela sam tu i tamo da prisluškujem i zapitkujem šta ljudi uopšte misle o tim izborima.
“Ma pusti to, kakvi izbori, vidi ti ovaj mladi spanać i blitvu! A za koga da glasam? Ma, svi su isti, lopovi jedni. Tezge sve skuplje, narod slabo pazari, nemaju ni oni što kupuju, pa nemamo ni mi. Jad i bjeda zbog lopurdi. Samo uveče na dnevniku čujemo da nam je sve bolje. Ma, važi!”, žali se jedan preprodavac komšiji za susjednom tezgom na Kalenić pijaci.
Zaboravljena revolucija
“Ne bave se oni nama, samo sobom, a politika im dođe k’o zaposlenje. Gora ti je to pijaca, snajka, nego ova naša, ali je ovdje, među ovim tezgama, poštenije, sreće mi moje”, objašnjava Miloje iz Ivanjice i, slažući u kupu crveni ivanjički krompir, samouvjereno, uz sočnu psovku, tvrdi: “Dok je meni zemlje, …e se meni za njihovu politiku.”
Istog dana, popodne, put me nanio kroz centar grada i pored nekoliko fakulteta u Bulevaru revolucije. Tako se, zapravo, nekad zvao današnji Bulevar kralja Aleksandra, ali ga iz navike skoro cio Beograd i dalje zove samo – Bulevar. Revolucija je već zaboravljena.
“Ovdje su, brate, politikom i medijima svi zombirani, a narod je u totalnoj rupi. Samo da završim faks, pa palim dalje, preko grane”, veli student Miloš. Sedi sa grupom kolega u Tašmajdanskom parku, a jedna od djevojaka iz društva dobacuje: “Mali je izbor u truloj jabuci, pročitala sam to negdje ovih dana na internetu”.
Treći iz grupe zaključuje: “Svi su oni isti, a od nas se očekuje da budemo drugačiji, zato pametni i odlaze odavde, a ostaju ti isti.”
“Glasaćemo, naravno, da od zla biramo manje”, komentariše grupa studenata ispred Filozofskog fakulteta. Nisam pitala šta smatraju manjim, a šta većim zlom. Valjda znaju, već su akademci.
Jedan od njih, učinilo mi se – najstariji, solomonski odgovora: “Glasaćemo za onoga koji je bolji od onog koji nije.”
Mirenje sa siromaštvom
Srbiji uskoro slijede novi izbori, predsjednički. Nevolja je što malo ko od većinskog, kako najčešće kažemo, “običnog svijeta”, koji se jedva drži iznad granice siromaštva ili se miri s njim, misli da ima izbora u svom svakodnevnom životu. Niko im još nije napunio ni novčanik ni tanjir kako dolikuje. Međutim, dešava se uglavnom da rezultatima izbora najčešće i najglasnije budu nezadovoljni oni koji nisu ni gladni ni plitkog džepa, a nisu ni glasali.
Uostalom, u Srbiji je odziv birača na prethodnim (parlamentarnim) izborima bio najmanji u odnosu na zemlje regiona i teško je reći kako ih nakon svega “probuditi” da shvate važnost svog glasa.
Ne vrijede tu poruke i pozivi vlasti, opozicije, a ni intelektualne, građanske elite da su izbori jedini način za društvene promjene s obzirom na to da se u svakodnevici ispostavilo da vjerovanje u politička obećanja nije besplatno nego, naprotiv, ima visoku i razočaravajuću cijenu.
Ne znam ima li u Srbiji, među građanima s pravom glasa, uopšte svijesti da oni koji ne izađu na izbore svojevoljno gube pravo žalbe na stvarnost koja ih (opet) očekuje. Pa im se učini da je bolje držati se podalje, poput noja koji zabije glavu u pjesak.
Pa zato valja pročitati poruku: “Loši političari bivaju izabrani zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore” (George J. Nathan, američki pisac i kritičar). Taj zaključak, čini mi se, na Balkanu važi više nego drugde u svijetu.
