Roditelji koji spavaju u istom krevetu sa djetetom ne izlažu riziku ni zdravlje mališana, niti ugrožavaju svoj brak, mišljenje je psihologa.
Česte dileme sa kojima se suočavaju roditelji čija djeca ne spavaju u svom krevetu tiču se zabrinutosti za razvoj i zdravlje mališana. Psiholog Darsija Narvaez sa Univerziteta Notr Dam savjetuje roditeljima da ne brinu, i da je osamostaljivanje djece i prelazak u dječju sobu samo pitanje vremena.
Uzrast kada je dijete spremno da se preseli u svoju sobu varira, a dijeljenje kreveta je prisutno u brojnim zemljama i kulturama. Prema istraživanjima, skandinavske i porodice u Aziji češće dijele krevet u odnosu na porodice u Americi i Kanadi, dok se uzrast djece koja napuštaju krevet roditelja kreće od 18 mjeseci do 10 godina.
Na prelazak u dječji krevet i osamostaljivanje mališana utiču brojni faktori, kao što je dijeljenje sobe sa bratom ili sestrom (što olakšava odlazak iz kreveta roditelja), dolazak bebe u porodicu (tako se obezbjeđuje sigurnost bebi i neometan san za starijeg brata ili sestru) i sam proces razvoj djeteta. Naučna istraživanja nisu došla do podataka da dijeljenje kreveta djece i roditelja utiče na kognitivni, socijalni i emotivni razvoj najmlađih.
Zabrinutost roditelja zbog “uzurpiranog“ bračnog kreveta javlja se i zbog uticaja na bračni život. Međutim, istraživanja nisu došla do podataka da kvalitet bračnog života i odnos roditelja trpi zbog dijeljenja kreveta sa mališanima. Do povećanog stresa i uticaja na odnose partnera može doći kada dijete zbog određenih problema ne može da spava u svojoj sobi i ima problem sa nesanicom, kaže psiholog Narvaez.
