Prošlo je dvije godine od kada je postignut dogovor o dijalogu. Bilo je sporazuma i ranije, ali su prošle dvije godine od potpisivanja “Sporazuma o normalizaciji odnosa”. Mnoga današnja mišljenja su veoma kritična po pitanju sprovođenja sporazuma.
Ipak, dobro je da se podsetimo šta se sve promjenilo.
* Kosovski zakon se primenjuje na cijeloj teritoriji Kosova. Jednostavna rečenica. Naravno da zakon treba da se svuda primjenjuje, ali svi znamo da su, ne tako davno, ljudi gubili živote: neki pokušavajući da to postignu, drugi da to spriječe!
* Izbori, opštinski i opšti održani su širom Kosova.
* Svih deset opština sa većinskim srpskim stanovništvom ima legalno i legitimno izabrane gradonačelnike.
* Srbi širom Kosova su zastupljeni u Vladi i Skupštini.
* Uklonjene su sve osim jedne (i po) barikade na sjeveru. Postoji sloboda kretanja na sjeveru, ali i osjetljivost mosta, koji ne predstavlja fizičku, već više simboličnu, mentalnu barikadu, za koju građani sjevera Kosova osjećaju da im je još uvijek potrebna.
* Policija Kosova i carina su na svim prijelazima i Kosovo prikuplja prihode i dažbine.
* Paralelne bezbjednosne strukture su rasformirane, integrisane, ili u procesu integracije u kosovske institucije.
* Policija Kosova je sada jedinstvena i obavlja svoje dužnosti širom Kosova.
* Integracija pravosuđa, dogovorena u februaru – je u toku, a treba da bude završena na jesen.
* Dogovorena je integracija civilne zaštite i ta integracija treba uskoro da počne.
Kao realista i diplomata, ne tvrdim da je sve savršeno. Ne bismo bili ovdje da je to slučaj. Takođe, mogu da razumijem i frustraciju i nestrpljenje javnosti na obije strane, javnosti koja ima osjećaj da nije uključena u dijalog, niti da ima koristi od procesa.
Ukratko, veliki koraci su preduzeti, a napredak je vidljiv. Međutim, treba razumijeti da je normalizacija proces. I dalje postoji potreba za strateškim strpljenjem obe strane.
Dozvolite mi da podjelim još neka moja lična zapažanja o procesu dijaloga:
– Dijalog se odvija samo na političkom nivou. Iako premijer Vučić i premijer Mustafa satima razgovaraju u Briselu o određenim pitanjima, potpredsjednik Vlade Thaçi bude spriječen da posjeti Beograd, zbog naloga za hapšenje. Dok se ministri spoljnih poslova Dačić i Thaçi rukuju u Sloveniji, šef Kancelarije Vlade Srbije Đurić bude spriječen da uđe na Kosovo. Sve ovo šalje zbunjujuće poruke ljudima. Nekako, dijalog i dobro razumijevanje lidera u postizanju sporazuma ne doseže do ljudi. Gube se u “prevodu”, kada je riječ o nižim nivoima i široj javnosti.
– Istovremeno vidim perspektivu kako da se dijalog približi ljudima na Kosovu. Uzmimo, na primjer, gradonačelnike Mitrovice, Bahtirija i Rakića, i njihove reakcije na incidente u proteklim nedjeljama, kada su zajedno smirili situaciju. Takav stav je bio od ključnog značaja u spriječavanju eskalacije, što u prošlosti nije bio slučaj. Naprotiv, lideri su nekada “dolivali ulje na vatru”. Dakle, dijalog je sada zaživeo. Drugi primjer je usvajanje opštinskih budžeta. Rješenje je nađeno kroz razgovore srpskih ministara u kosovskoj vladi sa predsjednikom vlade Mustafom.
– Prebrzo ili presporo? Za ljude na sjeveru, dijalog ide prebrzo, za ljude na jugu presporo. Za neke je teško preko noći promeniti proteklih 15 godina, dok je za druge dosta čekanja. Most je savršen primjer. Obije strane su zaključane u sopstvenoj percepciji. Postoji nedostatak volje da se razumije druga strana i njihovi interesi, strahovi i frustracije.
– Nepovjerenje. Dok mnogi Srbi imaju osjećaj da je cjelokupno Kosovo zainteresovano samo za njihovu zemlju, čak i po cijenu da se svi Srbi isele, mnogi Kosovari imaju utisak da je integracija virtuelna, da postoji skriven plan jačanja uticaja Beograda na Kosovu. Time se vraćam na potrebu za dijalogom na svim nivoima, posebno među mladima.
– Transparentnost je jedna od slabih tačaka dijaloga. Mi posredujemo u dijalogu i nastavljamo da vjerujemo da nije na nama da predstavljamo, ili tumačimo sporazume. Obije strane bi mogle da se više angažuju, odbori obije Skupštine za spoljne, ili evropske poslove, mogli bi da na dnevnom redu redovno imaju dijalog.
– Igra u kojoj gubitak za jednu stranu znači dobitak za drugu: pošto obije strane imaju svoje viđenje situacije, dijalog se, na žalost, još uvijek posmatra i interpretira putem ovakvog shvatanja. Neko mora da izgubi. Naprotiv, riječ je o normalizaciji situacije i života ljudi na Kosovu. Političari daju izjave samo svojoj javnosti, iako postoji više javnosti na Kosovu. Jedna izjava vodi do kontra-izjave, čime se nanosi šteta tankom povjerenju koji se gradio u dijalogu.
– Proces evropskih integracija se pokazao kao sredstvo koje pokreće dijalog, kao neka vrsta energetskog pokretača. Kosovska javnost vidi evropske integracije kao proces od kojeg korist uglavnom ima Srbija. Međutim, Kosovo je ostvarilo napredak na putu ka EU. SSP će biti potpisan na ljeto i ja vidim napredak koji Kosovo sve više ostvaruje u procesu evropskih integracija.
Nemam rješenja za sva ova moja zapažanja. Međutim, promišljanje svih nas o njima može da poboljša dinamiku dijaloga i dovede ga do civilnog društva i najširih slojeva.
Ovo su djelovi teksta Samuela Žbogara izloženi na konferenciji “Big Deal” u organizaciji BIRN-a, krajem aprila u Prištini.
