Pet dana uoči susreta Kosova i Hrvatske, Albanija se ljulja u ritmu velike utakmice. Cijela zemlja s nestrpljenjem i radošću dočekuje dolazak dviju prijateljskih nacija. Potvrđuje to i insajder SN iz Tirane, Pero Pejić, igrač Kukesija koji je na tamošnjim travnjacima u nekoliko klubova izgradio status žive legende.
– Novine su pune najava, stadion je rasprodan… radi se sportskoj temi broj jedan ovdje. Činjenica je da atmosfera neće biti kao da se igra na Kosovu, ali svejedno će biti svečarska, posebna. Izuzevši činjenicu da ovamo dolaze igrati Kosovari i Hrvati, Albanci jedva čekaju “iz prve” vidjeti Modrića, Rakitića, Mandžukića i ostale hrvatske zvijezde. Osjećaj je kao da dolazi neki planetarni r’n’r bend – priča Makaranin.
Ipak, ne prolazi sve u idiličnom tonu, jer sa sjevera prijete opasne najave srpskih navijačkih radikala.
– I o tome se piše, Albanci strahuju, ali se i pripremaju da bi netko mogao baš u ovom susretu izvršiti svojevrsnu odmazdu za onaj albanski dron u Beogradu. No stanje pripravnosti je veliko, Albanci će učiniti sve da ne dođe ni do najmanjeg incidenta koji bi pokvario feštu koja se očekuje.
Fešta u kojoj su Hrvati dobrodošli…
– Vole nas kao narod i dočekat će nas otvorenih ruku. No Albanci su takvi sa svima koji dolaze dobrih namjera. Morate znati da se ovdje živi u potpunim krajnostima, da neki ljudi nemaju za jesti, a drugi imaju toliko da ne znaju što bi s novcem. Strahovito se osjeti ta polarizacija, nesrazmjer siromašne Albanije koja podsjeća na neka stara vremena te nove, izgrađene u određenoj mjeri i na kriminalu, drogi, nezakonitostima.
Zemlje čiji je standard takav da se čak i prosječni Hrvat osjeća – bogato.
– Pokušajmo to dočarati primjerom: prosječna plaća konobara u Albaniji je 150 eura. Dakle, ovdje hvatski navijač može dobro živjeti, može se opustiti. Ovdje su cijene vrlo niske, ali hrana je dobra, tako da će svi sa šakom eura doći na svoje.
Kao drugi svijet, ovdje iza ugla…
– Kada sam prvi put stigao ovamo, ima deset godina, do sada se Albanija dosta promijenila, infratrukturno krenula naprijed, vidljivih Hoxhinih ostataka sve je manje, međutim i dalje se jako osjeti taj ogromni jaz. Na jugu je malo drugačije, tamo turizam čini svoje, dolje od Dhermija do Sarandea druga je to priča, ali realno osim Tirane svi drugi gradovi kaskaju. Tirana se svima približila Europi, Skadar recimo, grad sa 100-tinjak tisuća stanovništva i dalje godinama zaostaje. No i taj novi, prekrasni stadion odaje da i Skadar kreće naprijed – zaključuje Pejić.
No i sve to Albaniji daje draž… Morate doći da biste je zavoljeli. Od Albanaca koji se vraćaju, poduzetnika, sve brojnijih stranaca s kapitalom, preko instant-milijunaša stvorenih na drogi i kriminalu, pa sve do obične, dobrohotne, skromne i ponizne raje. Od hotela do šupa, konja do Ferrarija, jastoga i obične korice kruha. Sve na pet metara. Sve je to Albanija…
