„Kada uhvate djecu tuku ih do smrti, ne žele trošiti metke“, kaže Rose, izbjeglica iz Južnog Sudana.
Ovo je najveća izbjeglička kriza u Africi od genocida u Ruandi i skoro niko ne govori o tome. Trećina populacije Južnog Sudana napustila je svoje domove pred građanskim ratom i krenula na putovanje užasa.
„Lovili su civile. Kada bi vidjeli muškarca vodili bi ga na strijeljanje, ako ste žena, bićete silovani“, svjedoči Rose.
Više od milion ljudi prebjeglo je u Ugandu, gdje se i zvanično nalazi najveći izbjeglički kamp u svijetu. Podignut je iz prašine za samo šest mjeseci.
Ovo je Bidi Bidi, to je cijeli grad izbjeglica s populacijom od oko 280.000, ali za one koji su tu košmar nije gotov.
„U Južnom Sudanu svi umiru sa svojom djecom, osim ako pobjegnete u Ugandu. I u Ugandi ćete umrijeti zbog bolesti“, kaže Rose.
Za Ugandu se često kaže da ima najdarežljiviji izbjeglički program. Svaka južnosudanska porodica dobije plac veličine četvrtinu jutra, da bi uzgajali hranu.
Ali ozbiljan nedostatak lijekova uzrokuje širenje bolesti.
„Ako imate malaraiju možete dobiti samo lijek za bolove, jedini koji imamo“, svjedoči muškarac iz izbjegličkog kampa.
Na sahrani muškarcu koji je umro od tuberkuloze rođaci kažu da imaju slične simptome. Neki kažu da su u strahu da će biti sljedeći.
„U Južnom Sudanu bi se mogli liječiti, samo tamo možda mogu dobiti dobre lijekove koji mogu pomoći“
Očaj je natjerao neke da se vrate u Južni Sudan, ali to je užasan rizik.
UN kaže da je vlada angažovana na etničkom čišćenju, a da su pobunjenici obučavali 17.000 djece vojnika.
Niko ne zna koliko je desetina hiljada ljudi ubijeno, a oni koji su preživjeli i stigli u Bidi Bidi svjedočili su scenama koje će ih progoniti vječno.
Više od 80 posto stanovnika kampa su žene i djeca i to je velika kulturalna promjena za izuzetno patrijarhalnu zajednicu. Žene u kampu preuzimaju vodstvo.
„Sve je korumpirano u Južnom Sudanu zato što žene nisu lideri“, kaže Rose.
Rose je izabrana da vodi zajednicu, nadgleda ekonomski razvoj, poljoprivredno planiranje i očuvanje kulture.
Mnogi se žele vratiti kući što je prije moguće.
„Ne osjećamo su u potpunosti kao kod kuće. Mi smo samo kao neko ko ima dvije noge: jednu u vatri a drugu na dobrom putu“
Ima li nade za budućnost Južnog Sudana?
