U trenutku kada je naš helikopter uletio u zračni prostor Pakistana, znao sam da nam predstoji devedeset minuta leta. Za to vrijeme svakoga nas trenutka mogu skinuti raketom, i pitao sam se kako čovjek umire kada letjelica eksplodira? Umre li odmah ili pada na tlo, preživi li pad i čeka da mu neko otkine glavu? Da bih odvratio misli, poslužio sam se taktikom snajperista. Počeo sam brojati od jedan do hiljadu, potom od hiljadu do jedan, i tako desecima puta. Bitno je da s nečim zabaviš mozak, da skreneš misli sa straha…
Početak je to teksta kojim Robert O’Neil, američki specijalac koji je smaknuo Osamu bin Ladena opisuje operaciju u Abbottabadu iz 2011. u svojoj knjizi “Operativac”.
Knjiga je pisana vrlo pitkim stilom koji plastično opisuje posljednje trenutke tada najtraženijeg teroriste na svijetu.
– U jednom trenutku ugledali smo grad ispod sebe. Bio je u mraku, kao da je nestalo struje, i samo nekoliko sekundi trebalo mi je da shvatim kako je to vjerovatno učinio neki od naših agenata koje imamo na tlu. Vidio sam i obrise zgrade koju tražimo, i bila je potpuno ista maketi u prirodnoj veličini na kojoj smo uvježbavali udar – piše O’Neil.
Počeli su sa spuštanjem, konopcima su se spustili u dvorište zgrade, da bi samo nekoliko sekundi potom shvatili kako s drugim helikopterom nešto nije u redu. Počeo se krivo spuštati, a potom je repom udario u ogradu i srušio se na tlo.
– OK, u tom trenutku shvatili smo da ćemo se nešto komplikovanije izvlačiti nego što smo mislili, ali nema veze, i to smo uvježbali. Nije to bio trenutak za razmišljanje jer smo došli do metalnih vrata objekta, a moj je kolega već na njega postavljao eksploziv. Glasna eksplozija i vrata su se otvorila poput konzerve sardina. Iako nikada nismo bili u njoj, ovu zgradu smo znali kao svoj džep. Kroz razvaljena vrata ušli smo unutra, a nekoliko je specijalaca već bilo ispred mene, čisteći sobe s lijeve i desne strane. Sve je izgledalo kao hodnik s cijelim nizom vrata, a čuli smo plač i zapomaganje žena i djece. Poslije smo doznali da su ondje bile četiri Bin Ladenove žene i sedamnaestoro djece. U jednoj od soba u koju sam ušao bila je djevojčica od možda četiri godine. Uzeo sam ju u ruku, izveo van i gurnuo u naručje jedne od žena na koje smo netom prije naišli. Na kraju hodnika naišli smo na blindirana vrata koja nisu popuštala pod maljevima. Donijeli smo eksploziv i razvalili ih. Agentica mi je rekla – kada dođete do Khalida, Osama je jedan sprat iznad – piše O’Neil.
– Razvalivši vrata eksplozivom, došli smo do stubišta prema prvom katu. Hodnik je bio potpuno mračan, i ako nisu imali noćne optike, stanari kuće nas nisu mogli vidjeti. Mogli su nas čuti, ali ne i vidjeti. Na kraju stubišta bila je soba s bijelim zastorom, a iza njega su se nazirala silueta čovjeka s kalašnjikovom u rukama. Znao sam da je to Khalid, dvadesettrogodišnji Bin Ladenov sin koji je bio njegov posljednji čuvar. Nekoliko smo sekundi stajali u mraku, a potom je, na arapskom i urduu, jezicima koje je Khalid govorio, jedan specijalac povikao “Khalid, dođi ovamo”. Promolio je glavu iza zastora i upitao tko je to, a metak ga je pogodio istoga trenutka. Specijalac ga je ustrijelio u lice, metak mu je ušao tek iznad brade i odvalio zadnji dio glave. Samo se srušio na tlo. Preskočili smo njegovo tijelo, kolege su počele pretraživati okolne sobe, a ja sam se uputio prema stepenicama koje su vodile na drugi sprat. Znao sam da se Osama bin Laden skriva ondje, opisuje O’Neil.
Kako tvrdi, i na drugom spratu je naišao na sobu čija su vrata bila pokrivena samo zavjesom. Provirili su, kako kaže, unutra znajući da nemaju previše vremena jer bi oni koji se nalaze u prostoriji mogli detonirati eksploziv. “Za Boga i domovinu” O’Neil je odgurnuo zavjesu i uletio u sobu.
– Vidio sam kako se na tu sobu nastavlja još jedna prostorija, a Osama bin Laden stajao je pokraj tih vrata. Bio je viši i mršaviji nego što sam očekivao, brada mu je bila kraća, a kosa s puno više sijedih. No bio je to on, odmah sam prepoznao lice koje sam vidio desecima tisuća puta. Njegova najmlađa žena Amal stajala je ispred njega, on je držao ruke na njezinim ramenima. Iste sekunde naciljao sam preko njezina ramena i stisnuo dvaput. Bin Ladenu glava se samo raskolila. Pao je na pod. Prišao sam i pucao mu treći put u glavu. Nikad se ne zna – piše O’Neil.
– Njegovu ženu koja je i dalje vrištala odnio sam na krevet. U kutu sobe kroz mrak tada sam ugledao dvogodišnjeg dječačića koji je jedva stajući na nogama jecao. Bio je to Bin Ladenov najmlađi sin. Pomislio sam – ovaj dječačić nije ništa kriv. Bez svoje volje dospio je u ovaj pakao, siroti malac. Uzeo sam ga u naručje i odnio do majke koja je ležala u krevetu – opisuje O’Neil.
Tada su u sobu uletjeli drugi specijalci. Snimili su stotine fotografija na kojima je koliko-toliko moguće raspoznati Bin Ladena. Kada su završili s fotografiranjem, ubacili su tijelo u vreću i ponijeli sa sobom.
– U tom trenutku poslao sam, možda nekih sedamnaest minuta nakon što smo stupili na tlo, poruku, za Boga i domovinu, Geronimo, Geronimo, Geronimo, EKIA – piše O’Neil.
Geronimo je bio kodni naziv za akciju likvidacije Osame bin Ladena, a EKIA skaraćenica od “neprijatelj ubijen u akciji”.
