“Moj život nikada nije bio baš ljubazan prema meni. Kada sam imala 10 godina, majka me napustila. Otišla je zbog moje dijagnoze, doktori su rekli da ću vjerovatno čitav život provesti u invalidskim kolicima, a ona je jednostavno pobjegla od svih odgovornosti.
Jednog dana jednostavno je nestala. Ujutro sam se probudila, a mama i sve njezine stvari su bile nestale.
Jedina stvar koju je ostavila bila je kratka poruka, u kojoj je napisala:
“Više ne mogu podnijeti ovo. Ti si teret koji mi je oduzeo najbolje godine.”
Plakala sam mjesecima.
Ali bila je jedna osoba koja je uspjela da me spasi, a to je bio moj otac. Pomogao mi je da pronađem razlog za život i borbu. Bio je tu za mene svaku minutu nakon što nas je mama napustila.
Vidjela sam da mu je bilo jako teško da se nosi s tim, ali nikada mi nije pokazao svoje slabosti, uvijek je bio snažan i pozitivan, čak i u najmračnijim vremenima kroz koja smo oboje morali proći.
Mnogo je razgovarao sa mnom, objašnjavao mi mnoge stvari, i uvijek me tretirao kao princezu.”
(Izvor: Quora)
