„Kada jednom, ako Bog da, Bosna bude svoja, da se vrati…“- zapisao je biskup Josip Juraj Štrosmajer (J.J. Strossmayer) 1871. godine, nakon što je ustupio blago bosanskih franjevaca Zagrebu. Blago je danas u posjedu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – HAZU.
Hoće li Bosna ikada biti svoja? Daj Bože kćeri…, rekli bi naši ljudi.
Koliko je silnog blaga iznešeno sa teritorije današnje države Bosne i Hercegovine kroz poznatu historiju? Pa dobro. Mala zemlja, pa relativno i malo blago. Da li je to baš tako?
Predlažem da zajedno protrčimo kroz opće poznatu historiju…
Historija željeza se smatra i historijom kulture i civilizacije. Na tlu današnje Bosne i Hercegovine se kopala i prerađivala ruda još u prahistoriji. Po načinu rudarstva i metalurgije danas razlikujemo prahistorijske, antičke i srednjovjekovne djelatnosti. Antički pisci su zabilježili da su stari stanovnici Balkana, Iliri bili vješti tragači za zlatom. Plinije Stariji spominje proizvodnju od oko 16 kg zlata dnevno.Sačuvane su brojne stare jamske karte, iz kojih je vidljivo da je samo iz Bakovića kraj Fojnice izvlačeno u stara vremena godišnje oko 1.000 kg zlata i oko 3.000 kg srebra.
Srednji vijek je doba feudalnog poretka od propasti Zapadnorimskog carstva (476) do početka kapitalističke ekonomike. Građanski historičari datiraju kraj srednjeg vijeka padom Carigrada (1453), otkrićem Amerike (1492) ili početkom reformacije (1517). Srednji vijek u našim krajevima se smatra razdoblje do osvajanja Osmanlija (1463).
Polovinom X stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast. Hrvatska povjesničarka Nada Klaić je utvrdila da je to bilo mnogo ranije, čak u ranom srednjovijekovlju. „Javna vlast je dokaz državnosti. Ne postoje politički prazni prostori. Svako selo zna kojoj državi pripada, a pašnjaci i šume su takođe vrlo pomno podijeljeni“ – tvrdila je Nada Kljajić suprotstavljajući se pisanju historije isključivo na bazi pronalaska slučajnih pismenih izvora.
U današnjoj državi Bosni i Hercegovini nema monumentalnih sakralnih građevina iliruševina crkvi iz srednjeg vijeka, kao što je to slučaj u Srbiji i Makedoniji ili na zapadu u Hrvatskoj. Dok su na istoku građeni monumentalni manastiri, a na zapadu katedrale, nateritoriji današnje države Bosne i Hercegovine takvih građevina, u srednjem vijeku, nema. Istovremeno bosansko feudalno društvo srednjega vijeka je bilo evropskog tipa. Dvorovikralja i vlastele su bili uređeni po uzoru na evropske.
“Osim toga, kao što su u ostaloj srednjovjekovnoj Europi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih putnika, tako su i hiže bosanskih krstjana bile svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata. Ono što je srednjovjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih država jest činjenica da u njoj nije vladalo načelo cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova religija), nego su bosanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz Crkvu bosansku sve više uključivali Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Srpsku pravoslavnu crkvu. Zabilježeni su slučajevi gdje su predstavnici svih triju ovih Crkava zajedno kooperativno nastupali” – S.Džaja i D. Lovrenović, Srednjovjekovna crkva bosanska.
U vrijeme Bosanskih banova i kraljeva sav promet je išao preko Dubrovnika, Trogira i Budima. Razvijenost kovačkog i oružarskog zanata u tim vremenima ukazuje da se neprekidno vadila gvozdena ruda. Već 1335. pominje se posebna varijanta bosanskog štita, a 1419. kao izvrsna roba spominje se bosanski mač. U Dubrovniku i Splitu se prodaje luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra… označeni kao bosanski. Zbog vlastite proizvodnje zlata i srebra bosanski banovi i kraljevi su smatrani veoma bogatim plemstvom u tadašnjoj Evropi.
Tvrtko I Kotromanić (1338-1391) je bio prvi bosanski kralj. Tvrtko I Kotromanić je umro kao kralj Bosne, Srbije (Raške), Hrvatske i Primorja. Tvrtko je bio sin kneza Vladislava Kotromanića, brata Stjepana II Kotromanića i Jelene Šubić, kćerke Jurja II Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića. Tvrtkova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II Celjskog, oca Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva tako da je (Katarina) daleki predak svih današnjih kraljevskih porodica u Evropi.
Istovremeno Tvrtko je po baki Jelisaveti Nemanjić (majci oca Vladislava) imao pravo i na upražnjeno mjesto srpskog kralja. Tvrtkova vlast se protezala na zemlje preko Drine i Lima, Trebinje, Konavle i Dračevicu uz preuzimanje prava ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, na osnovu kojih su mu Dubrovčani isplaćivali svetodmitarski danak. Tvrtkovoj vlasti u Dalmaciji se se pokoravali gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula.
U to vrijeme njegova prva rodica Elizabeta Kotromanić je bila supruga ugarskog kralja Ludovika I Anžujskog. Tvrtko I (1382) osniva grad Herceg-Novi (današnja Crna Gora), sa namjerom da se oslobodi zavisnosti od dubrovačkog brodarstva i dubrovačke luke na koju je do tada bio upućen. Tvrtko kuje i prvi zlatni novac u Bosni sa heraldičkim znakom ljiljana koji će kasnije postati znakom bosanskih kraljeva.
Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom Bosne. Što su Dubrovčani u njima bili brojniji, to su rudnici bili značajniji. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. penje na blizu pet stotina osoba. Između 1412. I 1433. godine u Visokom je stalno boravilo oko 370 Dubrovčana, dok je u Zvorniku između 1415. I 1432. godine stalno boravilo oko 640 Dubrovčana (D. Kovačević Kojić, Zvornik u srednjem vijeku). Rudnici srebra, zlata, bakra i olova su u Fojnici, Kreševu, Deževici, Dusini, Srebrenici, Olovu… Proračuni ukazuju da je početkom XV stoljeća, samo posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra. To je imalo vanredni značaj i za privredu Evrope toga vremena.
Do sredine XV stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona. Otomanski hroničar Dursunbeg, koji je sa Otomanskom vojskom ušao u Bosnu, impresioniran onim što je vidio, zabilježio je da je Bosna ustvari rudnik srebra i zlata… (vidi prof. dr. Desanka Kovačević-Kojić, ‘O rudarskoj proizvodnji u srednjevjekovnoj Bosni’).
Tako je bilo sve do otkrića Amerike kada su u Evropu počele (XVI stoljeće) pristizati ogromne količine srebra. Osvajanjem Bosne Osmanlije su osvojile i kompletnu kraljevsku riznicu i arhiv. Šta se nalazi danas u turskim i austrijskim arhivima, možemo samo nagađati? Ono što je sigurno, u Austriji je blago oduzeto od Huseina Gradaščevića – Zmaja od Bosne.
Prof. Enver Imamović je svojevremeno ostao zatečen nakon obilaska arhiva u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj… Sa naše teritorije se blago raznosilo na sve strane, kako je ko i kada stigao – zapisao je profesor Imamović i navodi apel pape Pavla III iz 1467. godine, koji traži i naređuje: „Gdje god se nađe bosanska umjetnina da se sakupi na jedno mjesto i zaštiti“.
Napokon, ko je ikada popisao blago razneseno u Prvom svjetskom ratu. U Drugom svjetskom ratu kralj i jugoslovenska vlada povukli su se iz Beograda u okolinu Sarajeva kada su iznešene zlatne rezerve iz trezora u Dusini kraj Fojnice. Nakon toga Njemački avioni su bombardovali Sarajevo. U posljednjem agresivnom ratu (92/95.) je poharan najveći industrijski region u jugoistočnoj Evropi i raznešeno blago jedine republike unutar bivše države Jugoslavije koja je poslovala sa suficitom.
O raznošenju bosanskohercegovačkog umjetničkog blaga u posljednjem ratu svojevremeno je pisala novinarka Dzenana Karup Druško u DANI-ma.
Kako danas, zbog nepostojanja državnih BH institucija, susjedne zemlje Hrvatska i Srbija pljačkaju Bosnu i Hercegovinu preko domaćih kriminalaca?
Šta je sa imovinom Bosne i Hercegovine u susjednim zemljama, šta je sa našim (Energoinvest-ovim) udjelom u naftovodu Rijeka – Pančevo…?
Šta je, napokon, sa pljačkom hidropotencijala koje decenijama čini Hrvatska kroz HE Orlovac (Buško jezero) ili HE Trebišnjica, a posebno šta je sa pljačkom hidropotencijala koje takođe decenijama čini susjedna Srbija kroz prisvajanje čitave elektro proizvodnje iz HE Zvornik i HE Bajina Bašta?
Prostom računicom dolazi se do podatka da su susjedne zemlje oštetile BiH za više od 6,5 milijardi KM – navodi se u studiji koju je još 2004. godine, uradila Elektroprivreda i uručila tadašnjem predsjedniku Vijeća ministara BiH. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine decenijama ne poštuje Dejtonski sporazum koji je porodio Ustav BiH, a koji opet nalaže da je država Bosna i Hercegovina pravni sljednik osnivača sedam državnih institucija kulture (Zemaljski muzej BiH, Historijski muzej BiH, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Umjetnička galerija BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Biblioteke za slijepa i slabovidna lica BiH i Kinoteke BiH).
Kolika je snaga institucija kulture i kako se na njoj (kulturi) može iznimno zarađivati, vidljivo je po gradu Beču. U gradu je svako veče na raspolaganju oko 20.000 stolica u teatrima i muzičkim dvoranama. U gradu koji ima oko 1,8 miliona stanovnika, godišnje oko 7 miliona ljudi posjeti kino, isti broj muzeje, 3,5 miliona teatar, milion i pol razne festivale, jedan milion koncerte uz oko 10 miliona turista godišnje. Svaki euro koji je uložen u kulturu, vraća se mnogostruko.
Predsjednik Odbora za kulturu Beča kaže da za subvencioniranje filmova izdvajaju oko 26,5 miliona eura. Znaju takođe da Sarajevo ima jako dobru kinematografiju. Beč je Beč, a Sarajevo je Sarajevo – rekli bi skeptici
Sarajevo ima historijsku šansu da dobije svoj veliki Muzejski kvart (MQ), po ugledu na velike metropole svijeta koji bi po značaju i veličini bio najveći na Balkanu. Uz Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je najveća i jedna od najstarijih kulturnih institucija modernog tipa na Balkanu, tu bi bio i Historijski muzej Bosne i Hercegovine koji tretira kompletnu historiju BiH do danas.
Uz navedene muzeje dodiruje se i lokacija buduće zgrade Muzeja savremene umjetnosti – Ars Aevi, po projektu velikog svjetskog arhitekte Renza Piana, koji u svojoj kolekciji ima reprezentativna djela najznačajnijih umjetnika svijeta, kao i lokacija budućeg Kulturnog centra.
Ekonomski faktor razvoja kulturnog turizma je jedan, a drugi je zapošljavanje i kultura življenja za mlade građane Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine. Uz turističko umivanje grada, rješavanje problema gradskog prevoza i pozicioniranje upravljača destinacije, Sarajevo bi započelo realiziranje tri ključna strateška cilja razvoja koji su proklamovani još u 2002. godini(!?), a to su: Sarajevo – evropska metropola, Sarajevo – ambijent unosnog poslovanja i Sarajevo – ambijent ugodnog življenja.
Tek nakon ovih koraka Bosna i Hercegovina bi bila svoja.
