Referendumsko izjašnjavanje prilikom stvaranja nezavisne države Crne Gore pokazalo sve je različitosti i podvojenosti koje postoje u Crnoj Gori. Oko 45 procenata protv nezavisnosti i oko 55 posto za nezavisnost, jasan su pokazatelj duboke podijeljenosti i različitog gledanja na jedno ovako važno pitanje. Vjekovna povezanost i bliske veze crnogorskog naroda sa Srbijom i Rusijom na jednoj strani i postojanje želje i potrebe druge strane da ima svoju samostalnu i nezavisnu Državu, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast i druge povoljnosti i povlastice, dovode do toga da svako vuče u svom pravcu, a ti su pravci drugačiji i suštinski različiti među sobom.
Jedan broj Crnogoraca želi da ima što jače veze sa Srbijom u kojoj su se mnogi Crnogorci pronašli i osigurali egzistenciju za sebe i svoju familiju. A isto i u svojoj matičnoj državi dosta toga završavaju i odrađuju, nekad vriskom i piskom, a nekad vezama i vezicama kojih imaju koliko im draga volja. Hoće oni tako, da kao umiljato jagnje dvije majke sisaju, u čemu u cjelosti uspijevaju.
Druga pak skupina Crnogoraca hoće svoje elite i svoju Državu, za koju dobro znaju i jedni i drugi, da iste ne bi bilo bez glasova manjinskih naroda u Crnoj Gori, Albanaca i Bošnjaka.
Oni treći koji i dalje priželjkuju da Crna Gora i Srbija budu “dva oka u glav”i ili bolje rečeno jedna Država, smatraju da jeste izglasana državnost Crne Gore, ali sa jednim velikim hendikepom po njima, jer se u tom odmjeru snaga do pobjede doslo glasovima manjinskih naroda.
Kad bi nekako moglo da se odmjeravanje snaga pravi bez manjinskih naroda, jednima bi to jako godilo, drugi pak zadovoljno trljaju ruke znajući da su upravo manjine te koje im daju sigurne glasove i objezbjeđuju im ono što oni žele.
Duboka podijeljenost pravoslavnog življa u Crnoj Gori nije ništa novo i neobično, ako se zna za njihove podjele kroz historiju, međusobna sukobljavanja i trvenja, podjele na zelnaše i bjelaše. Suverenistički i unitaristički blok samo su produžetak podjela koje se protežu iz prošlosti. Manjine sa svoje strane osjećaju jednu tegobu i zebnju zbog ovakve podijeljenosti pravoslavnog življa u Crnoj Gori, pa se bez mnogo prostora za biranje uvijek odlučuju za nevolju koja je manja. A u ovom slučaju je manja nevolja po njih ne unitaristički, već suverenistički blok.
Nameće se samo po sebi pitanje, do kada će se manjinski narodi u Crnoj Gori morati da opredjeljuju na ovakav način i kada ce i da li će uopšte moći da budu svoji i da nisu više bilo čiji privesci? Kako bi se posvetili sebi, svojim vecim pravima i slobodama. Da bolji život ne izgrađuju van Crne Gore već upravo u njoj na svojim topracima u Plavu, Gusinju, Rožajama, Petnjici, Beranama, Bijelom Polju. Pljevljima, Podgorici, Tuzima, Baru, Ulcinju… Posebno ako se zna da se ne radi o nekom zanemarljivom procentu manjinskih naroda, već o takvom broju gdje svaki peti stanovnik ove Države pripada upravo etničkim zajednicama kako su ih svrstali u manjinske narode.
Postizborna koalicija u koju su predstavnici manjina skorije ušli, trebala bi da odgovori na pitanje, da li će se popraviti standard manjinama u Crnoj Gori ili će se raditi o običnom dekoru bez rezultata, koje mnogi očekuju s punim pravom.
