Na današnji dan, 10. februara, 1918. godine, umro je sultan Abdul-Hamid II, trideset i peti sultan Osmanskog hilafeta. Istina je da je Osmanski hilafet stoljećima bio nosilac islama i nepravedno je skraćivati i svoditi povijest ovog velikog hilafeta na posljednjih sto godina, kada se Osmanskom hilafetu dogodilo ono što se događa svim državama i imperijama na umoru. Osmanska carevina postala je žrtva svojih smrtonosnih grešaka i žrtva evropskih ambicija na tlu ”bolesnog starca”, kako su nazivali Osmansku državu u njezinim posljednjim danima.
A što se tiče sultana Abdul-Hamida, on je bio častan i izvanredan čovjek. Jedina njegova ”krivica” je to što je preuzeo vlast nad Osmanskim hilafetom kad je taj hilafet već bio pred padom. No, sultan Abdul-Hamid ostao je upamćen po svom nepokolebljivom stavu po pitanju Palestine. Naime, kada je dobio nemoralnu ponudu od oca cionizma Theodora Herzla da će isplatiti kompletan dug Osmanskog hilafeta ukoliko sultan dozvoli Jevrejima da se nasele u Palestini, odgovor sultana Abdul-Hamida bio je rezolutan: “Ne mogu prodati ni centimetar ove zemlje. Ova zemlja nije moja lična imovina, već ona pripada islamskom ummetu. I kada bi mi tijelo isjekli na komadiće, ja ne bih odustao ni od jednog pedlja Palestine.”
Oni koji vjeruju da ljudi ne moraju nužno biti na vjeri svojih vladara, pozivaju se upravo na život sultana Abdul-Hamida, koji je bio u jednoj dolini, a klasa ili sloj društva koji ga je okruživao u sasvim drugoj dolini, a iza njih je stajao Mladoturski pokret i probuđeni turski nacionalizam, nakon niza stoljeća Osmanskog hilafeta u kojem nije bilo razlike između Turaka, Arapa i ostalih muslimana, osim po pobožnosti i bogobojaznosti. Dakle, u vrijeme sultana Abdul-Hamida glava je bila dobra, ali se nije mogla nositi sa oboljelim tijelom države. Sve što je sultan Abdul-Hamid postigao jeste da je otišao sa ovoga svijeta sa časnim stavom koji će naći na vagi svojih dobrih djela na Sudnjem danu.
Oni, pak, koji vjeruju da su ljudi na vjeri svojih vladara (tj. kakvi su vladari takav je i narod), navode kao primjer halifu Omera bin Abdul-Aziza. Naime, Ibn Kesir u svom djelu ”El-bidaje ven-nihaje”, veli: ”Velid bin Abdul-Melik je bio posvećen graditeljstvu. U njegovo vrijeme ljudi su, kada bi se sretni na ulici, pitali jedni druge: ”Šta je novo izgrađeno?”
Njegov brat Sulejman volio je žene i u vrijeme njegovog hilafeta, kada bi musliman sreo drugog muslimana pitao bi ga: ”Koliko si se puta ženio, koliko žena imaš?”
Preokupacija Omera ibn Abdul-Aziza bila je učenje Kur’ana i ibadet, pa su ljudi, prilikom međusobnih susreta, pitali jedni druge: ”Koliko stranica Kur’ana učiš dnevno, koliko klanjaš nafila-namaza?”
