Nesretni roditelji cijelog vikenda nosali su Gabrijela od kuće do ambulante i nazad, od ordinacije do ordinacije, od jednog do drugog mrzovoljnog i nemarnog liječnika, od negostoljubivih do zatvorenih vrata. Onemoćali i ošamućeni devetogodišnjak s modrim usnama i očiglednim problemima čak i s osnovnim funkcijama poput stajanja na nogama na većini ovih adresa proglašen je više-manje zdravim, a da nije temeljito pregledan – da ne govorimo o analizi krvi. Nju, naime, u gradu Metkoviću i okolici ne možete napraviti od subote u podne do nedjelje ujutro.
Prošlo je dvadeset i kusur sati, cijela vječnost za malenog Gabrijela, sve dok nije dospio u ruke jednoj od pedijatrica koja je zabezeknuta njegovim stanjem naredila hitni prijevoz helikopterom do splitske bolnice. Do tada, čak ni ondje mu nije bilo pomoći: umro je od streptokokne sepse.
Grozna epizoda iz Metkovića samo je nastavak cijelog serijala grozota u hrvatskom zdravstvu, tromom i sve manje učinkovitom – a opet, iznimno skupom sustavu koji iz dana u dan i iz tjedna u tjedan proizvodi skandale i, da budemo potpuno plastični, leševe ili teško osakaćene ljude. Pacijenti nailaze na zatvorena vrata hitne pomoći, umiru na cesti, prijavljuju plaćanje mita, iznose potresna svjedočanstva o operacijama bez anestezije, dijele fotografije obroka koji se sastoji od jedne kriške kruha i fete salame, kukaju zbog kaosa, nereda i nesređenosti.
Naravno, postoji cijelo more pozitivnih priča i sjajnih primjera liječničke stručnosti, suosjećanja i požrtvovnosti, no to rijetko dospijeva u javnost. Što je i logično: učinkovitost jednog ovakvog aparata mjeri se po njegovim ekstremima, tek kada smo sigurni da će dobro reagirati u panici, znamo da smo dobro zaštićeni.
I da ne plaćamo džabe svakog mjeseca onih 20 posto od plaće svakog zaposlenog Hrvata, a onda na kraju godine još nekoliko milijardi kuna za krpanje golemih rupa i minusa.
Zakoni jači od svega
Devetogodišnji Gabrijel Bebić više nije na ovome svijetu. Nije, jer su ga njegovi roditelji prošle nedjelje dva puta vodili na Hitnu pomoć, odakle su vraćeni ‘jer malome nije ništa’. Jer su ga u potom u ponedjeljak odveli pedijatrici koja je bila previše zauzeta, pa potom opet na Hitnu, pa potom drugoj pedijatrici koja ga je napokon temeljito pregledala. Kada je već bilo kasno.
Gabrijel nije više s nama, jednako kao i još jedno dijete iz Metkovića koje je prije nekoliko godina umrlo pod sličnim okolnostima, jer u tom gradu vikendom nije moguće napraviti analizu krvi: jedini laboratorij je, naime privatiziran i radi znatno kraće od kakvog šoping centra ili, recimo, knjižnice. Čak i da su htjeli, njegovi liječnici nisu mogli napraviti konkretnu dijagnozu jer naprosto nemaju osoblja ovlaštenog za rad s nekim aparatima, a njima samima to je zabranjeno krutim hrvatskim propisima.
Mogao je Metković imati priručne analizatore, koji koštaju bijednih nekoliko tisuća eura i u roku od jedne minute provode test na sepsu, ali opet su zakoni bili jači – analizatori naprosto nisu dozvoljeni.
Nesretni devetogodišnjak, istina, možda ne bi preživio ni da su svi uvjeti bili idealni. Ali nisu. Možda bi preživio i da je cijela serija liječnika postupila s malo više savjesti i angažmana, što je jasno vidljivo iz njihovih naknadnih izjava.
‘Sad imate zdravo dijete, za pola sata ne’, objasnila je situaciju šefica lokalne Hitne pomoći, koja je naknadno dodala da je u ovom slučaju naprosto ‘zakazala sudbina ili sreća’. I kako onda ne podivljati?
Još da polože kamen temeljac i eto bolnice
Bijesni narod Metkovića izašao je na ulice, reagirao je cijeli državni vrh i tek će istraga pokazati što se konkretno ovdje dogodilo, no i bez nje situacija je prilično jasna: na djelu je potpuni raspad sistema kojim smo se donedavno hvalili, pa se još gordo hvalili da je i sami koncept javnog zdravstva de facto izumljen u Hrvatskoj.
Mašala, fino smo napredovali.
Ministar zdravstva Milan Kujundžić u jednoj predizbornoj kampanji objavio da je nova dnevna bolnica baš u ovom gradu i još nekoliko sličnih, izoliranih sredina stotinama kilometara udaljenih od velikih bolničkih sustava, skoro pa gotova. Bilo je to prije dvije godine i evo bolnice, samo što nije. Treba tek svečano položiti kamen temeljac.
Tog nesretnog gospodina, vjerovali smo, za koju godinu pamtit ćemo tek po njegovoj izjavi da ‘jedan svećenih vrijedi više od 20 liječnika’, onomad kada je otvarao jednu od priručnih kapelica u nekoj bolnici, no sada smo sasvim sigurni da mu nećemo zaboraviti ni činjenicu da je hrvatsko zdravstvo doveo do trenutka kada zdrava djeca umiru naočigled cijele čete doktora.
A tko zna, možda su ove dvije stvari povezane?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
