Jedan vladar primjetio je da je narod, u državi kojom vlada, potpuno predan i pokoran i da se nikada ne protivi niti protestuje, bez obzira na to šta mu se dogodilo i kakav zulum mu se činio. Zbog toga je pozvao svog ministra i objasnio mu da osjeća tjeskobu u prsima zbog robovske pokornosti ljudi i da želi da ljudi pokažu više ponosa i dostojanstva, više slobodarskog duha i da, u najmanju ruku, barem jedanput izađu na proteste i pobune se protiv bilo kojeg vida ugnjetavanja, ako ni zbog čega drugog, barem da svijet vidi da u njegovoj državi vlada demokratija.
Ministar je predložio da se izvrši dodatni pritisak na narod kako bi se narod počeo buniti i prigovarati. Predložio je i način tog pritiska, a on se ogledao u tome da država nametne visoke takse za prelazak preko najvažnijeg mosta, koji su ljudi najviše koristili. Međutim, ljudi su se bez ikakve pobune pomirli sa novim nametima i pokorili se vladarevoj odluci.
Vladar je bio bijesan zbog takvog ponašanja naroda i zaprijetio je ministru smjenom ako ne riješi taj problem, iako je bio svjestan da je on taj koji je ubio ponos u srcima ljudi.
Ministar je, zbog straha od smjene, proveo besanu noć razmišljajući o nečemu zastrašujućem što bi mogao učiniti narodu pa da konačno pokažu svoja osjećanja i pobune se protiv zuluma. Na kraju je naredio snagama sigurnosti da odrede jednog policajca koji će stajati pored mosta i koji će, svakog čovjeka koji bude prelazio most, udariti palicom po vratu.
I odmah je krenuo sa provedbom svoga plana. Kolone ljudi čekale su da ih policajac udari po vratu prije nego pređu most. Ministar je lično došao da posmatra reakcije ljudi. I gotovo da je presvisnuo od bijesa kad je vidio da ljudi mirno podnose udarce i da, u dugoj koloni, strpljivo čekaju svoj red prelaska preko mosta.
Međutim, nakon dužeg vremena čuo je glas jednog čovjeka koji je prigovarao zbog takvog stanja, uzvikujući: ”Ovo je nedopustivo! Ovo je nečovječno!”
Ministar je osjetio neopisivu radost i zadovoljstvo. Konačno se pojavio jedan ponosan građanin koji je digao glas protiv zuluma. Naredio je da mu ga odmah dovedu da razgovara sa njim.
Kada je čovjek doveden pred ministra, on je ponovio svoje riječi: ”Ovo je nedopustivo! Mi kasnimo na svoje poslove zbog ovakve procedure.”
Ministar je, sav sretan, rekao: ”Odlično, a šta predlažeš?”
Čovjek je, krajnje ”revolucionarnim” tonom, odgovorio: ”Predlažem da vlada odredi više policajaca koji će udarati ljude palicama po vratu, kako bi se brže prelazilo preko mosta i kako ne bismo kasnili na posao.”
