Preturam po starim skriptama u potrazi za davno započetom i nikad dovršenom zbirkom kratkih priča i, kao i obično, nenadano, a takve “nenadanosti” dešavaju mi se sve češće, umjesto zbirke, pronalazim kao vosak požutjelu i nenaslovljenu dvolisnicu, kroki za pismeni dio ispita iz bogtepitaj kojeg predmeta, položenog ili ne, ne sjećam se. Čitam:
“Cjelina Dizdarovog pjesništva obično se razmatra i valorizira iz perspektive ključne zbirke Kameni spavač (1996), premda je proces sazrijevanja i kreativnog pročišćenja Dizdarovih pjesničkih preokupacija trajao znatno duže, počevši od prve njegove zbirke Vidovpoljska noć (1936).
Pedesetih godina, pjesnički izraz Dizdarov obiluje socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma, a zgušnjavanjem forme podijelio je i književnu kritiku: jedni su smatrali da je riječ o korjenitoj poetskoj promjeni, drugi, pak, da je takvo šta tek površinska igra.
Motive socijalne lirike pojasnit će i odbraniti Dizdar u jednom kritičkom tekstu (1959), naglašavajući pritom kriterij ‘umjetničke istine’ koja se stavljala u službu čovjeka, a, konkretno, za pjesmu Gorčin, Dizdar je rekao da je ‘u njoj tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja’.
Dizdarova je Bosna definirana stećcima, ali, ipak, čini se da univerzalnu potku njegovog pjesništva čini motiv rijeke (Modra rijeka), odnosno prolaznost koja jeste neupitna, ali postaje smislena kada je prepoznata. Dizdar je svoje pjesništvo zaogrnuo plaštom prelijepog arhaičnog jezika, te je taj razuđeni i moćni govor ostavio ogromnog traga u jugoslavenskom pjesništvu…”
Velim, čitam požutjeli kroki za bogtepitaj kakav ispit, nedovršen, prekratak, pretrpan općim mjestima, trivijalnim konstrukcijama i, evidentno, infantilnim uopćavanjima i, ne bez jeze od koje uzdrhtah, prisjetih se te jedne, jedine akademske školske godine provedene u Sarajevu (fakultet sam poslije završio u Tuzli).
Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak. Po povratku s predavanja, odlagao sam “ručak” što sam duže mogao (ako drugu polovicu bureka pojedem odmah, u osam navečer umirat ću od gladi), a tih sat-dva potpuno besmislenog odlaganja “ručka” (kad bih pojeo polovicu bureka – u tri ili osam, svejedno – tek tad bi me spopadala užasavajuća glad) zaista su mi se činili kao vječnost.
No, izlaz iz takvog stanja pojavio se vrlo brzo iliti samonametnuo: hamalski poslovi. Skupa s drugom S. A., dobrim momkom i hronično gladnim kao i ja, i na njegovu inicijativu koju i nisam baš zdušno prihvatio, svakog vikenda unosili bismo ugalj, cijepali drva, istovarali, utovarali, useljavali, iseljavali… I bili pristojno plaćeni.
I sve do jednom. A to “jednom” u pravilu uvijek se javi, prije ili poslije.
Tako, jednom, spuštajući se niz Kovače, nakon što smo nekom prijaznom domaćinu u podrum unijeli hrpu uglja, na tramvajskom stajalištu ponad sebilja, gdje su se, a nije da to nismo znali, okupljali lokalni hamali i čekali poslodavce, na put nam se ispriječio ogroman hrmpalija i pitao ko nam je dao dopuštenje da radimo na “njegovoj” teritoriji. Kako sam odrastao među takvim likovima, progovorio sam njegovim jezikom:
– Oprosti! I ne ljuti se! Nismo znali da nam je potrebno tvoje dopuštenje! Inače, ovo radimo iz nužde! Studenti smo i tako preživljavamo!
– Da, da – uključi se S. A. – mi smo siromašni studenti! Ovo nam je jedini prihod – reče tiho i molećivo pogleda u hrmpaliju.
– To me se ne tiče! Što studirate ako ste sirotinja? Hajde, sikter! I da vas više nisam vidio ovdje!
Okrećemo se i odlazimo. Dok koračamo ulicom, svako ka svom ubogom sobičku, S. A. bjesni, psuje, govori kako ćemo i dalje raditi bez obzira na prijetnje tamo nekog kabadahije…
Ja šutim, a u glavi mi opetovano odzvanja hrmpalijina rečenica: “Što studirate ako ste sirotinja?”
Dolazim “kući”, tuširam se, spremam u kofere knjige i odjeću, odlazim do gazdarice, pozdravljam se s njom, zbunjena je, žao joj je, pita jesam li možda zbog nečeg ljut na nju, nudi mi nazad pola novca od kirije koju sam unaprijed platio, odbijam, zahvaljujem joj se na svemu… Iste večeri vratio sam se u Tuzlu.
Davno je to bilo, ali i danas se katkad sjetim hamala-hrmpalije i njegove izjave. Gruba, teška, ali istinita. I hvala mu. Zasigurno nikad nije ni sanjao koliko mi je pomogao.
Oči mi je otvorio. A hamal.
