Desilo se to 30-tog septembra 2008. godine.
Moja je majka dugo bila bolesna, a na taj dan mi je doktor rekao da je doživjela i srčani udar.
Rekli su mi da moram donijeti odluku: da je mogu pokušati reanimirati, ali da će to ostaviti teške posljedice i samo produžiti patnju, ili da je pustim da u miru preseli na drugi svijet…
Doslovno sam imao samo minut vremena da se odlučim o životu svoje majke.
Odabrao sam da je pustim da u miru preseli, znajući da je čas rastanka neizbježan…
Legao sam pored nje, zagrlio je i nisam mogao prestati plakati…
Plakao sam kao da sam sišao s uma…
Rekao sam joj sve što sam nosio u srcu, koliko sam joj zahvalan, rekao sam: „Hvala ti, majčice moja, što si me me othranila, i što si bila uz mene…“
Tužno je što joj to nisam nikad prije rekao, nikad nisam svojoj majci rekao koliko je volim, nikad joj to nisam rekao sve do tog trenutka…
Poljubio sam je u čelo i na rastanku rekao: „Volim te i zbogom, majčice…“
Izašao sam u čekaonicu. Iz sobe sam čuo svakakve zvuke, ali nikad više nisam čuo zvuk njenog glasa niti osjetio toplinu njenog naručja…
Pogledao sam u doktora i upitao ga je li sve gotovo. Samo je klimnuo glavom…
Do dana današnjeg, šta god radio, sjećanje na majku me ne napušta…
Ona me je podučila ljubavi i ljubaznosti, kako da se ophodim prema drugima, kako da živim život, da pomažem siromašnima…
Da živim jednostavno, kako bi i drugi mogli živjeti…
_______________________________________________
Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.” Kur’an, El-Ahkaf, 15.
Prema istinitom događaju piše: Nedim Botić
