Poznavalac prilika na Balkanu i analitičar u briselskom Centru za evropske političke studije (CEPS) Toby Vogel, ocjenjuje da je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker (Žan Klod Junker) “postupio nediplomatski kada je imenom izdvojio Srbiju i Crnu Goru, kao buduće članice Evropske unije (EU).
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Vogel ističe da će ovakav pristup imati obeshrabrujući efekat na one zemlje koje se nalaze na samom početku procesa, poput Bosne i Hercegovine i Kosova.
Vogel: Istina je, naravno, da su Srbija i Crna Gora lideri pošto su najnaprednije u pristupnim pregovorima, stoga je i logična pretpostavka da će on biti naredne zemlje koje će se pridružiti EU. Imajući ovo u obzir, Evropska komisija će u februaru 2018. predstaviti strateški dokument, koji se neće ticati jedino Srbije i Crne Gore, već svih zemalja Zapadnog Balkana – potencijalnih i trenutnih kandidata.
Moja briga je da će, bez obzira što sada imamo de facto datum za Srbiju i Crnu Goru a to je 2025. godina, svi sada misliti samo na to. To je efektivno obećanje za ove dvije zemlje – da će biti u stanju da se pridruže do 2025, plus minus koju godinu, ali to je i moja pretpostavka.
Međutim, kada imate datum, onda se sva pažnja usmjerava na njega i tada se stvara problematična dinamika koju smo vidjeli u prethodnim proširenjima. Ta dinamika daje zemljama kandidatima, ali i EU, izlaz iz problematičnih situacija tako što će usvojiti tehnokratski pristup, umjesto da se bave kvalitetom demokratije, vladavine prava ili institucija. Takmičenje u postizanju tog vremenskog cilja ohrabruje ovakav pristup.
RSE: Međutim, kada govorimo o 2025. i zemljama koje imaju pouzdan i izvodljiv vremenski rok, zar se to ne može shvatiti kao obeshrabrujuća poruka za ostale države – da će poslije prijema Srbije i Crne Gore, vrata EU biti privremeno ponovo zatvorena?
Vogel: Mislim da je bilo nepotrebno da se Srbija i Crna Gora izdvoje imenom u odnosu na ostale. On (Juncker, op. a.) je mogao da ih spomene kao najnaprednije zemlje, bez direktnog imenovanja, što bi bilo malo diplomatičnije. Jednostavno je mogao da kaže da je članstvo otvoreno za sve trenutne i potencijalne zemlje kandidate. To bi bilo ohrabrujuće za one zemlje koje zaostaju jer postoji razlog zbog čega neke zemlje zaostaju, poput Kosova ili Bosne i Hercegovine. Razlozi za zaostajanje neće nestati preko noći. Izdvajanje Srbije i Crne Gore kao lidera jeste poruke da će one zemlje koje zaostaju večno ostati iza njih.
RSE: EU nema drugu straregiju prema Zapadnom Balkanu osim proširenja?
Vogel: To je tačno. Postoje neki paralelni procesi koje EU podržava poput Berlinskog procesa ili pregovora između Prištine i Beograda. Ti procesi se vode paralelno sa proširenjem, oni su donekle nezavisni procesi, ali se nadam da će biti i komplementarni.
Međutim, u političkom ili strateškom smislu, ne vidim da EU ima neki drugi pristup osim proširenja. Ono što treba da se desi je da se EU upita kako može pomoći ovim zemljama da značajno reformišu domaći sistem, pravosudni, ekonomski ili socijalni sistem, kako bi one postale bolje zemlje. To bi vodilo skoro automatski ka njihom pretvaranju u mnogo kredibilnije kandidate za članstvo.
RSE: Spomenuli ste dijalog između Prištine i Beograda. Bez obzira da li će ovaj proces biti komplementaran za Prištinu, Beograd je već uslovljavan sa tim. Normalizacija odnosa sa Kosovom je preduslov da Srbija postane EU članica. Tako tvrde najviši zvaničnici EU. Bez obzira na to, ova definicija je veoma široka. Kako na to gledate?
Vogel: Najlakše bi bilo kada bi Beograd napokon prihvatio činjenicu da je izgubio Kosovo i to da je izgubio Kosovo, ne zbog NATO bombardovanja, već zbog sopstvenih postupaka u toku više decenija na Kosovu.
Ako bi to prihvatio, onda bi logičan zaključak bio da prihvati pravo Kosova na samoopredjeljenje, što bi to značilo punu nezavisnost i suverenitet – ne samo de facto, već i legalnu nezavisnost. Drugim riječima, najlakše bi bilo kada bi Beograd priznao Kosovo.
RSE: Dijalog je u pripremi famozne nove faze o kojoj svi govore, međutim niko ne zna šta ista obuhvata. Mandat visoke predstavnice Evropske unije Federice Mogherini (Federika Mogerini) ističe 2019. godine. Ona je već saopštila da će dijalog doživjeti “kvalitativan skok” do kraja 2018, što bi značilo do kraja njenog mandata. Zbog čega se vodi ovaj dijalog – zbog Mogherini ili zbog normalizacije odnosa dvije zemlje?
Vogel: Ne mislim da je nužno loša stvar ako političari ili zvanični žele da izgrade naslijeđe koje bi ostavili za sobom. Vidjeli smo takve slučajeve, koji su ponekad uspješni, ponekad ne.
Ono oko čega bih bio oprezan je tendencija da se stvari požuruju zato što postoji veštački rok. Ako dvije zemlje, Kosovo i Srbija, nisu spremne da zaključe ključni sporazum koji će obe ispoštovati, onda ne mislim da je korisno imati takav sporazum jer će to biti parče papira koje će biti zanemareno kasnije. Imali smo već takve slučajeve u prošlosti.
RSE: Srbija će biti naredna članica EU zajedno sa Crnom Gorom. Međutim, Srbija će postati članica EU bez onog djela teritorije za koju tvrdi da je njena, Kosova. Sa ovim maglovitim sporazumom, koji bi mogao da se postigne, da li postoji rizik da će EU dobiti još jednu članicu koja će se pridružiti postojećoj petorki koja ne priznaje Kosovo i time otežati još više put Kosova ka Briselu?
Vogel: Ne, jer će morati postojati ekstremna jasnoća oko ovog pitanja: da Srbija neće moći da blokira Kosovo na putu članstva zbog pitanja statusa ili onog što Srbija smatra da je pitanje statusa. Mora postojati apsolutna jasnoća da se ovo neće desiti.
Naravno, Srbija neće biti spriječena u blokiranju Kosova u ostalim pitanjima. Uvijek će postojati ostala pitanja koja će biti iskorištena kao sredstvo za blokadu. Ironično, Kosovo isto tako ima veliki problem sa Kiprom, kao sa Srbijom. Kiparsko suprotstavljanje da prizna nezavisnost Kosova, u stvari, ima veze sa situacijom na Kipru, a ne sa prijateljstvom sa Beogradom. Drugim riječima, ako Beograd sutra prizna Kosovo, teško mi je da zamislim da će i Kipar isto postupiti.
