“Evo zore, evo dana, evo opet našeg Ivana“, veseli se dio nevelikog čitateljstva Glasa Koncila, tjednika Nadbiskupskog duhovnog stola zagrebačkog, dok u zadnjem srpanjskom broju gušta nad komentarom “Kamo to političari zavode Hrvatsku?“ (Zavoditi Hrvatsku nekamo!? O, jadni jeziče hrvatski, pa još u naslovu.) Bilo bi ravno svjetskom čudu kad bi mons. Ivan Miklenić napisao politički nepristran komentar u katoličkim novinama, kojima je i prvo žurnalističko pero i glavni urednik. Nije u stanju biti profesionalno objektivan, činjenično nesvrstan taj političko-ideološki izrazitije desno od desne sredine svrstan svećenik, jer to i ne bi smio u listu koji predano djeluje kao svojevrstan medijski agitprop skupine izrazito militantnih “političara“ pod mitrama.
Na stranu sada to, što bi se teme i sadržaji komentara u izrazito vjerskom glasilu, po logici stvari, imale odnositi na aktualne vjerske prijepore, život u vjeri, molitvenik i biblijske “istine“, a ne na mobilizaciju potencijalnih katoličkih jurišnika za boj sa svjetovnim (“komunističkim“!?) vjetrenjačama.
Eto, lamentira mons. Miklenić o tomu kako je “Hrvatska i dalje talac neinventivnih, nesposobnih i pristranih domaćih političara“, što bi otprve potpisao svaki novinar i većina građana. Nije to otkriće. Vidi se krah Bijedne naše i iz najudaljenije galaksije. Ali, avaj, poskliznuo se komentator kad je pokušao argumentirati svoju tvrdnju koja, ruku na srce, više sliči oglodanoj medijskoj kosti, nego inventivnom opažaju bar prosječnog analitičara!
Osobito su ga zasvrbjeli “Summit 100“ sredinom srpnja u Cavtatu i s njim povezan dolazak njemačke kancelarke Angele Merkel u Dubrovnik. Oba događaja smatra jugoobnoviteljski sumnjivim i zato negativnim! Svećeniku s novinarskim perom u ruci, koji je samo čudom Božjim osobno preživio zmijolike bleiburške četverorede, pa jalove križarske “ustanke“ po nacionalnim šumama i gorama, pa gole otoke i stare gradiške, lepoglave, stepinčevske progone, totalnu glad i bijedu komunizma i tko zna što sve ne još strašnije za “Titinog terora“, s razlogom banu u mozak avetinjske grozote čim netko samo spomene slova J(ugoslavija) i K(omunizam). Užas! Daleko im kuća!
Skriveni i otkriveni nasljednici
Valja razumjeti prvog komentatora Glasa Koncila. Priviđaju mu se jake komunističke snage što u zbijenim redovima žele skršiti Tuđmanovu “vječnu nam Hrvatsku, jer nikad je nisu željeli“, pobiti sve do jednog katoličke pastire i njihovo stado te na kaptolskim ruševinama sagraditi monumentalnu crvenu zvijezdu petokraku s neonskim srpom i čekićem! I vječni plamen zapaliti pred njom.
“Oba ta događaja“, mnije mons. Miklenić, “vezana su uz inicijativu nazvanu ‘Brdo-Brijuni proces’ koja okuplja nove države nastale na ruševinama bivše komunističke Jugoslavije te Albanije i predstavljaju kontinuitet tzv. regionalne politike skrojene u skrivenim političkim laboratorijima koji sustavno daju prednost interesima ‘gospodara’ Europe na izričitu štetu zdrave logike, a to znači i na štetu država koje se iz njihova naravnoga okruženja gura na tzv. zapadni Balkan“.
I, zucker am ende, pita Đuro Gavrilović: “Tko stoji iza toga?“ Glavni urednik Glasa Koncila ne dvoji: “Formalno, okupljanja u okviru tzv. ‘Brdo-Brijuni procesa’ organiziraju hrvatski i slovenski predsjednik, a stvarni organizatori su skriveni nasljednici tvoraca bivše umjetne jugoslavenske tvorevine radi razbijanja srednjoeuropskoga, većinski katoličkoga kruga“. Otkad je to i po čemu svjetski cijenjena Titova Jugoslavija bila umjetna tvorevina, znaju samo mons. Miklenić i preživjela ustaška bratija. Nasljednici te “tvorevine“ uopće nisu skriveni, osim što su neki voljom prirode otplahutali Bogu na račun. Nasljednica je Republika Hrvatska, u provedbi državnog poslovođe Franje Tuđmana na čelu HDZ-a.
Mons. Miklenić je lijepo poredao ključno iz širokog asortimana ekstremnog desnog diskursa, koji ne može bez zavjera, tajnih laboratorija, skrivenih organizatora, monstruoznih nakana i planova, zločestih i krvoločnih egzekutora (udbaša), apologeta tuđe volje, stranih interesa, nevjernika, veleizdajnika, porobljene domovine, izmučenog “hrvatskog naroda“… Komunizam i jugoslavenstvo zbiljska su ugroza Hrvatima i hrvatstvu, danas i ovdje, formulira “svojim riječima“ mons. Miklenić ukorijenjenu psihopatsku mržnju još iz ustaških terorističkih katakombi u Mađarskoj i Italiji. Uznjegovanu potom u emigraciji nakon 1945. i obilno danas politikantski zalijevanu u samoj Hrvatskoj.
Sinonim za “nenarodnu, zločinačku vlast“ (biskupska sintagma) aktualni su premijer Zoran Milanović s cijelim SDP-om i predsjednik RH Ivo Josipović sa svojim suradnicima, partnerima i simpatizerima, koje “Crkva u Hrvata“ i njihovi svjetovni sinergičari ne smatraju dijelom “hrvatskog naroda“. Stalni je dežurni “veleizdajnik“ i protuhrvatski političko-ideološki “asasin“ bivši predsjednik RH Stjepan Mesić. Ni mons. Miklenić, jadan, nije mogao umaknuti dojmu kako je svećeničku halju, molitvenik i časno novinarsko pero grešno pobrkao s prozirnom agitpropovštinom za poludnevno desničarenje.
Bahato je okrenuo leđa i dijelu katoličkih vjernika, od onih statističkih 87 posto, koji ne misle kao on i njegovi mentori pod mitrama. Dokaz? Uredno na izborima dvaput biraju “komunjare“ iz SDP-a da im vode hrvatsku državu, dvaput prijezirno odmahnu rukom na ultimatume s oltara i izaberu si vicmahera, ateista Mesića za predsjednika, potom agnostika Josipovića i koncem godine će najvjerojatnije opet zaokružiti Josipovićevo ime. Za drugi mandat na Pantovčaku! Razni klonovi “velike katolkinje“ Željke Markić, kao ni ona sama, nemaju ama baš nikakvih izgleda osvojiti srca ni većine birača istog svjetonazora.
Mogu bijesni vođe “Crkve u Hrvata“ plesati na trepavicama, ali nisu baš svi hrvatski katolici – stado ovaca. Mnogi su, pokazuje se uvijek iznova, ipak – Gregor u bijelom runu! Time se potvrđuju i kao građani koji ne žele trčati u crkvu po “svoje mišljenje“. I tako će biti i ubuduće jer, objektivno, sekularna država kvalitetom i mogućnostima za pojedinca i skupine znatno nadilazi vjersku. U digitalno doba u globalnom selu (H. M. McLuhan) i Hrvati bi na Pantovčaku radije “anemičnog Josipovića“ nego, recimo, “bogobojaznog“ klona uštogljenog kardinala Josipa Bozanića. Vjera ili nevjera ne smiju biti kriterij za to može li netko ili ne može biti na vlasti.
No, svjetonazorsko-političko-ideološka opcija, koju mons. Miklenić upražnjava, radije će plašiti općinstvo izmišljenim babarogama komunizma, jugoslavenstva, jugonostalgičarstva (što ima lošeg u nostalgiji, pa i onoj – jugo!?), udbašima, Balkanom (a gdje je Hrvatska?), Srbima i sličnim, nego što će na vlastitom primjeru demonstrirati suživot na osnovi Deset zapovijedi Božjih. Bijednu našu već boli glava od „velikana“ koji do promuklosti viču: “Navalite, ljudi, ja ću za vama!“ umjesto: “Za mnom!“
To ne znači da se Crkva mora praviti slijepa i gluha u odnosu na aktualna zbivanja u društvu, u sredini u kojoj žive njezini vjernici, ali mora znati mjeru, način i granicu za čiji prijelaz nije dobila vizu. Pošten odnos prema vjeri i prema svjetovnoj Hrvatskoj, koja Katoličku crkvu ipak (neopravdano) drži kao kap vode na dlanu, podrazumijeva prihvaćanje činjenice da u toj sredini žive i vjernici, i inovjerci i nevjernici. Nitko od njih ne smije imati veća ili manja prava u odnosu na vjeroispovijest, nacionalnost, političko i ideološko uvjerenje, rodnu pripadnost, seksualnu orijentaciju i druge sastavnice potpune i sadržajne građanske slobode.
“Crkva u Hrvata“ se nema pravo ponašati kao politički autoritet, sebičan ideološki arbitar koji svisoka drži lekcije svjetovnoj vlasti. Ni po Božjem niti po ljudskom zakonu, njezini najviši predstavnici nisu pozvani izabirati građansku vlast i “biblijski“ frizirati gospodarske i druge interese u sekularnoj državi. To se više ne radi ni u katoličkijim zemljama od naše. To, što Crkva čini u Hrvatskoj i Hrvatskoj kao dijelu sekularne međunarodne zajednice, dugoročno je štetno za kakvoću i prihvatljivost njezinog poslanja u složenom društvu koje se mijenja. Ni vjernici ne trpe manipuliranje “u ime Boga“, kao što politikantska rabota dijela episkopata može uroditi teškim posljedicama dođe li do ozbiljnijeg klinča prava, nadležnosti i odgovornosti Crkve i države.
Politkantska skandinavka
Mons. Miklenić balansira na nezategnutoj žici, a nema komentatorske petlje neuvijeno imenovati činjenice. Pušta maglu u kojoj će prosječan čitatelj nešto naslutiti, ali neće biti siguran je li to samo pretpostavka ili činjenica. Tko su ili što su “određene političke i ideološke snage“? One, kaže komentator, imaju “ciljeve“ (gle čuda, tko ih nema, osobito kad je “snaga“!?), a te pak “posebno promiče jedna od najmoćnijih europskih država“. Koja? Glavni urednik Glasa Koncila ne usudi se reći! Koja, čitamo rečenicu iznova. Nema odgovora. Što drugo, nego pozabaviti se politikantskom skandinavkom.
Dakle, najmoćnija zemlja u Europi je nedvojbeno Njemačka, Njezina kancelarka Angela Merkel najmoćnija je žena svijeta, a našla se pod prijekim Miklenićevim okom zato što se odazvala pozivu predsjednika RH Ive Josipovića i bila vrhunski ugošćena u Dubrovniku. Desničari su osjetno nesretni što je tako brzo “oprostila crvenima“ tzv. “lex Perković“ skandal. Tu nešto mons. Mikleniću smrdi i ne da mu mira, ali, strašljiv kakav jest, ne usudi se reći što. Ili zbog svojih gazda ne smije? Bi će ipak kako je svećeniku došapnuo njegov anđeo čuvar nakon molitve prije počinka: “Došla je Merkel poduprijeti obnovu Jugoslavije na Balkanu“.
Je li Njemačka, zapravo, subverzivna država koja Hrvatima i hrvatstvu potajno radi o glavi? I to u veleizdajničkom komplotu s aktualnim „nenarodnim, zločinačkim“ stanarima Banskih dvora i Pantovčaka. “Gura Hrvate na Balkan“, u neku “umjetnu tvorevinu“? Zajedničku državu svih južnih Slavena o kojoj su – povijest se grozno našalila s nacionalističkim ultrašima – sanjali i nacionalno prezaslužan biskup Juraj Strossmayer i slobodnomisleći cvijet hrvatske inteligencije i politike iz kritičnih razdoblja 19. i 20. stoljeća?
Što ćemo s činjenicom da je upravo Njemačka, uz Vatikan, bila među prvim respektabilnim zemljama u svijetu, koje su izborile međunarodno priznanje RH kao samostalne države baš u Titovim avnojskim granicama? Što ćemo s masama koje su “padale u trans“ kad je Vrdoljakova “katedrala duha“ puštala izvjesnu Sanju Trumbić zavijati politički kič “Danke Deutschland“ (tekst njezin suprug Teo Trumbić, glazba Đorđe Novković, aranžman Nikica Kalogjera)? Tuđmanova zahvalnost Njemačkoj išla je do apsurda. Tadašnji ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher dobio je spomenik u Selcima na otoku Braču. U tamošnjem Parku zahvalnosti, spomenike su dobili i austrijski mu kolega Alois Mock (osobno ga je otkrio!), papa Ivan Pavao II. i sam Franjo Tuđman! Zahvalio spomenikom samom sebi (sic!)?
A mons. Miklenić sada griješi dušu, gura konzervativne Nijemce s desničarskom kancelarkom u – jugofile! Je li svećenik bio pri svijesti kad je pisao, sam sebi uredio i u svom listu objavio takve nebuloze? Može se razumjeti da ne voli komunizam – i ne mora; nikom ni u džep niti iz džepa zato što neki svećenik nekoga/nešto (ne) voli! – ali: gdje ga danas vidi oko sebe!? SDP, Milanović i Josipović više su obrazac antisocijalnih apologeta robovlasničkog neoliberalizma, nego komunisti! Mesić pak ne spada u njihovo društvo, ali ni njega mons. Miklenić ne mora voljeti. Pa što!? Može se pojmiti da voli “novi HDZ“ (sic!) i Tomislava Karamarka, crne vukovarske stožeraše, pristalu “političarku“ Željku Markić i legendarnu “domoljubnu ikonu“ Marka Perkovića Thompsona, jer mu šibenski biskup Ante Ivas piše stihove za pjesme.
Ali, gdje nalazi kako tim tajnovitim “snagama“, među kojima se prepoznaje petokolonaška Njemačka, “ništa ne znači čak ni stvarna istočna granica Europske unije“? Koja “stvarna istočna granica“? Ni nju ne imenuje? Gdje je ta granica? Na Dunavu, nekoliko metara ispod beogradskog Kalemegdana ili na međi s Bugarskom, kako se Hrvatsku (“u povijesnim granicama“) prikazuje na zemljovidima u “domoljubnim hrvatskim klubovima“ po Australiji, Kanadi i Južnoj Americi? (Osobno vidio autor ovih redaka.) Obvezno ukrašenim velikim slikama ustaškog kvislinga Ante Pavelića, skorašnjeg možda sveca biskupa Alojzija Stepinca i engleske kraljice Elizabete II. (Australija, Kanada).
Komentator kukavički izbjegava reći bobu bob, popu pop, a ohrabrio se odložiti molitvenik i traljavo reciklirati naftalinske restlove propalog velikohrvatskoga graničnog imperijalizma, koji je kao čista budalaština već tolikim Hrvatima došao glave. Na svom i na tuđem tlu. Ponajprije desecima tisuća nacifašizmom hipnotiziranih hlebinaca u i nakon Endehazije. Potom u salveta-megalomaniji ranih 1990-ih zbog koje, a neće to priznati, vrhbosanski nadbiskup mons. Vinko Puljić vapi: “Naočigled svijeta nestaje cijeli jedan (hrvatski, op. aut.) narod u BiH!“
Neki očito nikad neće naučiti povijesnu lekciju. “Crkva u Hrvata“ sukrivac je za zlo koje se zakotrljalo Bijednom našom već od praskozorja njezinog državnog osamostaljenja. Koncilskog bi komentatora, da je pitao, netko politički, povijesno i zemljopisno potkovaniji u svjetovnim prijeporima jamačno poučio realitetima u pitanju “stvarne istočne granice EU-a“. On očito ne zna da već godinama ne vrijedi zemljovid koji su trojica velikih iscrtala u veljači 1945. u bivšem sovjetskom ljetovalištu na Krimu, odnosno da nikad neće ni vrijediti nekakve “hrvatske državne mape“ kojima se anektiraju dijelovi susjednih zemalja.
Zaboravite Jugoslaviju ili pucam: Katolička pretnja
Dakako, mons. Miklenić kvaziezopovski apstraktno govori, zapravo, o granici RH i Srbije. EU mu je kao lanjski snijeg. No, još će mnogo vode proteći najvećom europskom rijekom (opet i krvi?) dok se (ako se ikad) odredi gdje je „granica na Dunavu“. U međuvremenu će najvjerojatnije Srbija već biti u Uniji, rame uz rame i „ravnopravnija“ od Hrvatske, pa Bruxelles neće dopustiti problematiziranje tog pitanja. Na preveliku žalost nacionalnih ekstremista s obiju dunavskih obala. A kakva već jest traljava, ako se Unija u nekom trenutku raspadne, bit će opet na Balkanu po onoj – komu pita, komu tepsija.
Alibi “istočna granica EU-a“ čista je Miklenićeva politikantska smicalica, koju komotno može objesiti mačku o rep, jer će i u toj stvari zadnju riječ imati SAD i Ruska Federacija. Zagreb i Beograd nitko neće ništa pitati, kao što ih cijelu višestoljetnu povijest veliki nikad nisu “zarezivali“ u bitnom. Svjetski gazde Barack Obama i Vladimir Putin, o čijoj jačini živaca ovisi hoće li se globus u hipu pretvoriti u oblačić svemirske prašine, upravo igraju ruski rulet nad novim zonama svoje nazočnosti i utjecaja. Unija je, poduprta NATO-om, trojanski konj kojim SAD ubrzano kupuje lakovjernost zemalja bivšeg Istočnog lagera i vojno-ekonomski se nesmotreno uvlači Rusima u dvorište.
Vaga za smrtni grijeh
Najprije Gruzija, Sirija, pa sada Ukrajina… pokazuju da je na kocki svjetski mir. I to u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Zapad se zaletio u pritiskanju Rusa, a oni su tvrđi orah, nego što su Bijela kuća i Pentagon predmnijevali. Novi veliki rat, bude li ga, neće imati pobjednike. U toj neozbiljnoj globalnoj igri, koja ponovno okreće rulet na Starom kontinentu, Hrvatska je zrnce pijeska. Kao toliko puta dosad, u prijelomnim trenucima povijesti obično budale istrče u prvi plan i strmoglave “hrvatski narod“ u tragediju. Punih usta mitomanije i velikih ideala!
Republika Hrvatska je nakaradno gospodarski i politički nasađena već “državnom politikom“ Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana i njegovih doglavnika, desnih i lijevih ruku. Oni su mu već uoči državnog osamostaljenja – neuki, ideološki isključivi, nacionalno netolerantni i osvetoljubivi, često gramzljivi, častohlepni i srebroljubivi – dolazili sa svih meridijana i paralela suflirati što i kako treba učiniti s državom. I Domovinski rat je bio ukalkuliran. Kako u miru, na međunacionalnoj bonaci opljačkati “ničiju imovinu“, od montera centralnog grijanja postati naftni šeik, od vozača šlepera general s dvije mirovine za isti “ratni put“!?
Moralo se najprije, da nacionalna drama bude grubo uvjerljiva i da se mržnji razvežu krila, uzbunama otjerati “hrvatski narod“ u podrume, naviknuti ga živjeti od 100 njemačkih orllića mjesečno i nešto krvlju poškropiti ratišta. Danas od braniteljske demagogije mnogi žive kao bogovi, ništa ne rade, zamotavaju se u nacionalne trobojnice, plaše građane komunističkim avetima kojih nema i huškaju razne mikleniće na dramatične komentare.
“Crkva u Hrvata“ u svemu tome snosi dio grijeha, u nekim slučajevima – smrtnog. A prijetvorno se nabacuje kamenom na – jugougroze i tajne komplote “nekih snaga“! Kad već tako pristrano navija uz svjetonazorsko-političko-ideološki ring, a izbjegava odgovor na ključno pitanje – tko je, kako i zašto u samo četvrt stoljeća upropastio Hrvatsku, koja je izašla iz SFR Jugoslavije kao srednje razvijena europska zemlja? – od mons. Miklenića ne može se očekivati vjerodostojan komentar. Ima pravo na svoje mišljenje, iako za njega nema utemeljenja u realnom saldu “stanja nacije“ i zaslugama Crkve.
Njegovim pak istomišljenicima može biti malo toplije oko srca, jer “evo zore, evo dana, evo opet našeg Ivana“ kako dere po crvenima. I onda se iz tog zbora javi omiljena političarka, koja i u najgušćoj mrklini nepogrešivo razlikuje “goste“ u RH i “hrvatski narod“: „’Oće l’ bit’ praset’ne!?“ I gdje ćeš veće sreće i ljepše budućnosti za “hrvatski narod“!?
