Želja da napravi predstavu o utopiji je Bonna Parka, jednog od najznačajnijih mladih njemačkih autora, prije nekoliko mjeseci ponovo dovela u Beograd, grad u kojem je prije nešto više od desetljeća boravio nekoliko mjeseci tokom programa razmjene studenata.
Tada student slavistike na Univerzitetu Humboldt u Berlinu, a danas perspektivni pozorišni autor i reditelj, bio je fasciniran činjenicom da je na Balkanu “postojala autokratska država, o kojoj priče većine ljudi zvuče poput bajke”.
“Pričajući s ljudima s Balkana, naročito onima koji su 70-ih i 80-ih imali dvadesetak godina, shvatio sam da je Jugoslavija pravi primjer utopije. Svi toliko pozitivno pričaju o tom vremenu da mi je to naprosto fascinantno. Pričaju veoma emotivno i na način da to zvuči bajkovito, poput Disneylanda”, rekao je Park.
‘Gledano sa strane, veoma je zbunjujuće’
Kaže kako je, s obzirom na to da je studirao slavistiku, s posebnim interesom za (nekadašnji) srpsko-hrvatski jezik i književnost, počeo se interesirati za historiju bivše Jugoslavije, no ističe da mu je, “što je više istraživao, sve bilo nejasnije”.
“Dakle, postojao je lik koji je nakon Drugog svjetskog rata postao predsjednik, imao je svoj dan u maju, svoj voz, brod i parade s isceniranom koreografijom koje su organizirane njemu u čast. Također je imao poseban zatvor na Golom otoku. Sve to mi je zvučalo kao još jedna diktatura, ali razlika je u tome što su ljudi koji su živjeli u toj zemlji očarani tim i što još uvijek pate za tim vremenom. Gledano sa strane, veoma je zbunjujuće”, iskren je.
Upravo zbog toga mu je priča o bivšoj Jugoslaviji djelovala kao savršen motiv predstave o utopiji, koju je, kaže, oduvijek želio napraviti. Poziv Beogradskog dramskog pozorišta na saradnju nije odbio, a scenarij za predstavu JugoJugoslavija napisao je na osnovu razgovora s glumcima i građanima Srbije o Jugoslaviji.
Propaganda kao za dobro svoje stanovnike
“Kada radim neku predstavu, prvo istražim emociju. Zbog toga sam prvo želio saznati šta ljudi misle i osjećaju o tom periodu, pa onda napisati scenarij i raditi predstavu”, priča.
S obzirom na to da je fokus njegovog rada bio na emocijama ljudi, a ne na historijskim činjenicama, radnju je smjestio u mitsku budućnost.
“Nisam želio da historijske činjenice i događaji ometaju kreativnost. Da sam se referirao na određeni historijski period bilo bi to prepričavanje historije, a tu nema mnogo prostora za kreativnost. Priče ljudi s kojima sam razgovarao o Jugoslaviji inspirirale su me da napravim priču o izmišljenoj zemlji, zemlji u kojoj svi želimo živjeti, zemlji koja propagandu koristi za dobro svojih stanovnika”, pojašnjava.
Prvobitna ideja bila je da predstavu radi s glumcima/ama starijim od 60 godina, no uvidjevši da su osjećanja o bivšoj državi generacijski podijeljena, odlučio se za dvije glumice koje su živjele u Jugoslaviji (Jadranka Selec i Jelena Čvorović Paunović) i dvoje mlađih glumaca (Isidora Simijonović i Nikola Malbaša).
Jugonostalgija i balkanski mentalitet
“Iz razgovora s ljudima sam shvatio da u Srbiji još uvijek vlada neki osjećaj krivnje zbog raspada Jugoslavije, odnosno ratova devedesetih. Također sam shvatio da su stariji nostalgični za tim periodom, no mladi više ne žele da se priča o tome, oni žele živjeti sada. Naravno, svjesni su da vrijeme u kojem žive nije sjajno ni bajkovito, za razliku od vremena o kojem pričaju njihovi roditelji, ali to je njihova stvarnost i oni je žele iskoristiti na najbolji mogući način”, kaže.
A osim jugonostalgije, Bonna Parka fascinirao je i balkanski mentalitet, koji je, kako kaže, Nijemcima teško shvatljiv.
“Kada nekoga u Srbiji pitate o društveno-političkoj situaciji, uglavnom vam kažu da je grozno, počnu se žaliti, a onda uslijedi smijeh. Fascinantno mi je kako Balkanci sve mogu pretvoriti u humor. Ljudi konstantno pričaju kako je aktuelna vlast loša, ali ubrzo se nasmiju i nastave dalje, jer ‘šta da se radi’”, kaže.
“Još jedna stvar koja mi je fascinantna je balkanska snalažljivost. Naprimjer, ako se nešto pokvari, brzo će to zakrpiti nekom improvizacijom i to će tako ostati dok se opet ne pokvari. Mislim da taj pristup brzom, ali neefikasnom rješavanju problema oslikava i njihov način života. S druge strane, u Njemačkoj, naprimjer, sve mora biti savršeno”, dodaje.
Na kraju razgovora vraćamo se na studij slavistike, od kojeg je, zapravo, i krenuo njegov interes za historiju i dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije.
‘Nisam ništa razumio, ali je energija bila zanimljiva’
“Želio sam studirati dramu, ali se prijemni održava svake dvije godine, pa sam imao godinu ‘praznog hoda’. Želio sam iskoristiti tu godinu da naučim neki jezik, igrom slučaja sam gledao film Underground Emira Kusturice, nisam ništa razumio, ali mi je energija bila zanimljiva i odlučio sma upisati slavistiku. Te godine sam došao na razmjenu i nekoliko mjeseci proveo na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svidio mi se grad, mogao sam tu ostati živjeti, ali su me opljačkali, pa sam se, s obzirom na to da nisam imao novca ni za sobu u kojoj sam do tada živio, a koja je bila užasna, vratio u Njemačku i upisao dramu”, kaže Park.
S obzirom na uspjehe koje niže, kako u Njemačkoj, tako i u drugim evropskim zemljama, nije teško zaključiti da je odluka koju je tada donio bila ispravna.
Bonn Park (1987) jedan je od najznačajnijih njemačkih pozorišnih autora. Nedavno ga je pozorišni magazin Theater heute proglasio najboljim mladim rediteljem, a njegovu operu za mlade Tri milijarde sestara najboljom predstavom (P14 – Foksbine, Berlin; tekst i režija). Njegove predstave i drame izvode se u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Rusiji.
