Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić biće govornik na ovogodišnjoj AIPAC konferenciji. AIPAC je skraćenica od The American Israel Public Affairs Committee. Važan je to politički događaj i to što će Vučić na njemu biti govornik nedvojbeno je uspjeh srpske diplomatije.
AIPAC se, kako mu i ime kaže, bavi američko-jevrejskim odnosima. Ti su odnosi kompleksni i imaju snažne posljedice na globalnu politiku, naročito na Bliski Istok.
Sandersov stav
Koliko juče, vodeći kandidat u trci za nominaciju Demokratske stranke na predsjedničkim izborima u Americi ove godine, Bernie Sanders, saopštio je da neće prisustvovati ovogodišnjoj AIPAC konferenciji.
U tekstu od 25. februara New York Post podsjeća da Sanders, zapravo, nikada nije otišao na AIPAC – ali je ovo njegov prvi javni napad na tu organizaciju. Zbog čega ga je New York Post u istom tekstu proglasio „najviše anti-izraelskim predsjedničkim kandidatom“.
U obrazloženju zašto ove nedjelje neće doći na konferenciju (pa će, dodajmo, propustiti priliku da čuje Vučićev govor i nešto nauči), Sanders je AIPAC nazvao platformom za „lidere koji izražavaju netoleranciju i protive se osnovnim pravima Palestinaca“.
U tekstu u kojem Sandersa optužuje da „ima zajednički cilj sa najzlokobnijim mrziteljima Izraela“ i povezuje ga sa antisemitskim organizacijama, New York Post gotovo pa tužno konstatuje i ovo: „da, Sanders je Jevrej čiji su članovi porodice ubijeni u Holokaustu“.
Kako to već biva, i zauvijek će biti zbog nepojmljive, jedinstvene monstruoznosti nacističkih zločina nad Jevrejima, sve političke rasprave koje se tiču Izraela prije ili kasnije biće povezane sa antisemitizmom i Holokaustom.
Priznanje genocida
Teško da se te teme u svom govoru neće dotaći i Vučić.
Vučić, ili bilo koji drugi, budući predsjednik Srbije, ima(će) šta reći na AIPAC konferenciji. Mogao bi srpski predsjednik na takvom skupu podsjetiti da je Srbija bila jedna od prvih država u kojima je „jevrejsko pitanje riješeno“: u avgustu 1942. njemački je general Alexander Loehr Hitlera izvijestio da je Srbija – Judenfrei, da su, dakle, Jevreji u Srbiji istrijebljeni.
Vučić, ili bilo koji drugi, budući predsjednik Srbije, na AIPAC konferenciji, s punim pravom, može i moći će, podsjetiti na stradanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je bila sramna, etički repulzivna tvorevina – kao, recimo, i Republika Srpska.
Đurišićev izvještaj Mihailoviću o četničkim pokoljima muslimana Foče, Pljevlja i Čajniča [Ustupljeno Al Jazeeri]
Upravo stav prema genocidu u Bosni Vučićev nastup na AIPAC konferenciji čini ciničnim – da ne upotrijebim težu riječ.
Nedvosmislena osuda Holokausta i osuda ustaških (ili bilo kojih drugih) zločina nad Srbima etička je i civilizacijska obaveza. Kao što je to i osuda genocida koji su srpske snage u Bosni izvršile nad Bošnjacima.
Pa ipak, Vučićeva Srbija uporna je u negiranju i/ili relativizaciji tog genocida. To čini sam Vučić, to čini njegova Premijerka, to čini Srpska pravoslavna crkva koja funkcioniše kao državna crkva Republike Srbije, to (na naročito bestidan) način čine Vučićevi tabloidi, televizijski specijalci poput Marića, njegovi partijski vojnici, njegovi istoričari…
Akcija protiv muslimana
Kada Vučićev državni aparat, kao ovih dana, povodom polaganja kapsule u kamen temeljac za podizanje spomenika „Večna vatra” na Spomen-groblju oslobodilaca Beograda, ističe antifašističku tradiciju Srbije, to čini s punim pravom.
No, kada taj isti državni aparat rehabilituje Dražu Mihailovića, čovjeka kojem njegov podređeni, zločinac Pavle Đurišić, 13. februara 1943. poslao raport o „akciji protivu muslimana“ u „Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu“, u kojem, crno na bijelo, piše:
„Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“… kada taj isti državni aparat odbija priznati fašističku prirodu zločina koje su srpske snage počinile tokom rata u Bosni, gdje su ljudska bića, u reprizi Đurišićevih pokolja, iseljavana, silovana i ubijana samo zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti, samo zato što su bila Bošnjaci i muslimani, to je tragedija – kako za samu Srbiju, koja time ide protiv onog naboljeg u sebi, svoje blistave antifašističke tradicije, tako i za sve one koji se nalaze u gravitacionom polju takve, kvaziantifašističke politike.
Međutim… Ni svi plačni predsjednički govori ovoga svijeta, ni svi čedomiriantići, nenadikecmanovići, informeri, kuriri, emirikusturice, vojislavišešelji, ni svi medijski i istorijski falsifikati, ne mogu sakriti, još manje izmijeniti činjenicu: Između šestog aprila 1992. i 14. decembra 1995, na mnogim dijelovima međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, sprovođena je muslimfrei politika.
Tako je nastala Republika Srpska.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
