Dolazak svjetskih državnika kod Josipa Broza Tita, poput američkog predsjednika Geralda Forda 1975. godine, podrazumijevao je da sve bude pod konac i mnogo više posla za zaposlene u današnjem Muzeju historije Jugoslavije, prenosi Blic.
Sve je moralo da bude idealno, nije smeo list da padne sa drveta, ukoliko ne bi dobio naredbu. Baš uoči njegovog dolaska, na dužnost je stupio i Milomir Pavlović (Paja).
– Od njega niste mogli čuti želje i zahtjeve, jer je Jovanka bila zadužena za eksterijer i enterijer. Tito je samo jednom prigovorio: „Ne sjecite tu krivu granu. Kriva ona, kriv ja. Staro drvo, star sam i ja. Pa neću valjda živjeti sto godina da dočekam da novo izraste?“ Sjećam se i kako bi nas posmatrao dok kosimo livadu ispod Kuće cvijeća. Znao je da naredi da nam se na terasi postavi sto, iznese gibanica i posluži vino, a rođendan mu je uvijek prvo čestitalo osoblje rezidencije – dodaje on.
Tito je više volio životinje, ali uživao je u ružama i voću.
– Imali smo dosta stabala jabuka, krušaka, trešanja… On bi često u prolazu ubrao jabuku, obrisao bi je i zagrizao, nastavljajući ka kavezima sa medvjedima, da ih nahrani – sjeća se Milomir.
Za razliku od njega Jovanka je bila veoma zahtjevna i stroga, posebno kada su biljke u pitanju.
– Izdavala nam je svakodnevno uputstva i zadatke. Znalo se da se u rezidenciju unosi ekskluzivnije cvijeće – anturijumi, kale, ruže, gerberi… Jovanka je posebno voljela streliciju. I kad bi dolazili strani državnici, ona je davala smernice. Imali smo glavnog dekoratera, a jedan je bio zadužen samo da zaliva to aranžirano cvijeće u srebrnim posudama jer nije smjela da padne kap vode na sto – objašnjava Pavlović.
Inače, Milomir je počeo svoju službu drugu Titu ne baš tako slavno, desio se jedan manji incident i to da maler bude veći, slučajno su on i njegov kolega polomili jednu vazu.
– Stariji kolega i ja radeći nešto, slučajno smo oborili i razbili vazu. Kolega kaže: “Drugarice Jovanka, platićemo.” Njen odgovor je bio da te pare ne bismo mogli da zaradimo za čitav radni vijek. Tražila je da pokupimo dijelove i uvijemo ih u čaršav, a onda je vaza odnijeta nekom umjetniku na restauraciju – sjeća se on.
Pavlović kaže da nije ni sanjao da će raditi kod predsjednika, posebno da će se baviti baštovanstvom. Sve je počelo dok je služio vojsku, a u to vrijeme se postavljao kamen temeljac za Kuću cvijeća.
– Završio sam srednju školu i položio za šofera, osim poslova u parku Bijelog dvora, imao sam pristup i rezidenciji, dobijao odgovornije zadatke. Tito je volio da šeta kompleksom, a često sam je viđao u društvu Ljubičića, Markovića, Dolanca, Minića… Oštro je hodao. Ide, ide, pa stane, i ne primjetite da ima problem sa nogom. Ordonansi su ga u stopu pratili, njih sedmorica na tri-četiri koraka od njega. Nismo smjeli ni da se približimo, znao se red – dodaje on.
Kada je Tito umro, Pavlović je imao 25 godina. Evo šta kaže, kako su protekle pripreme za istorijsku sahranu:
– Imali smo četiri dana da sve pripremimo jer je u Kući cvijeća, na mjestu groba, bila fontanica. Na sahrani nema kog državnika nije bilo i nema ko nije plakao. Kasnije sam godinama dočekivao cvijeće koje je Jovanka slala. Njena poruka bi uvijek bila:”Neka Paja lijepo namjesti…”– priča on.
Sjeća se Milomir i otvaranja Kuće cvijeća, te 1975. godine, u kojoj je po sopstvenoj želji sahranjen Broz.
– Prisutan sam bio kada je prvi put ušao u Kuću cvijeća. “Meni se ovde sviđa, ja ne idem odavde”, rekao je ordonansima. A sve je bila Jovankina ideja prema kojoj je rađen projekat.
Tito je i tada ušetao sa dvije-tri pudlice koje su se u nekom momentu izgubile. To ga je razljutilo i odmah smo krenuli u potragu. Inače, pudlice su volele da grizu, i mene i kolege su stotinu puta gricnule. Tito bi pokušao sa „kuš-kuš“ da ih otjera, ali nije vrijedilo. Naše je bilo da šutimo i trpimo – seća se Pavlović.
Već desetak godina uz pomoć jednog čovjeka sam održava kompleks na Dedinju. Ispunjen je, kaže, jer je radni vijek proveo na najlepši način – u prirodi.
