“Nije mi teško. Moram pa se ne žalim. Radim gdje god me pozovu. Cijepam drva, kupim sijeno, radim po tuđim baštama, kopam kanale, krčim živice. Zovu me ljudi, pa zaradim od 20 do 40 maraka na dan. Završim posao, pa pišem domaći”, skromno priča Nikola Majstorović.
Nikolina majka Miroslava kaže, da nema sina, ne zna kuda bi. Nije ih sudbina nikada štedila, jer su ona i njena bolesna majka, u vihoru rata, izbjegle iz susjedne Hrvatske.
Međutim, ni do dan-danas nisu uspjeli da prodaju svoju imovinu. Grad Prijedor im je dao zemljište, ali nisu imali novca da se skuće. Godinama žive u dotrajaloj drvenoj kućici, bez vode.
“Najžalije mi je zbog Nikole. Patimo se, nemamo vode, Nikola je stalno donosi iz komšiluka ili ide na izvore. Imamo samo poljsko kupatilo. Kamo sreće da bar on može da živi kao druga djeca”, kroz suze priča Miroslava.
Sjeća se kako je još odmalena sa njom nadničio. Ustajao u pet, išao da bere voće i zarađivao dnevnice.
“Nas troje živimo sami. Nemam supruga. Nikola mi je jedinac, on mi je sve. Zaradi, pa mi da novac da novac. Teško mu je, znam, ali nemam izbora”, kaže ona.
Nedavno su im humanitarci poklonili stambeni kontejner, ali se u njemu zimus čak i voda ledila. Nikola je miljenik u cijelom komšiluku.
“Ovo je dijete za primjer drugima. Vrijedan i pošten. Od djetinjstva se muči, radi, uči, ne žali se. Nema se u onoj kućici gdje okrenuti, ali je uvijek vedar”, priča komšinica Boja Marčetić.
Nikola nema računar, ni mobilni telefon po posljednjoj modi. Njegova stvarnost su ruke pune žuljeva, toliko velikih da ga vrijeđa i olovka kojom piše u školi. Sanja o kući, u kojoj će imati svoj kutak.
Nikola je solidan đak. Kaže, možda bi bio i bolji, da ima gdje da uči. Pohađa zanat za auto-mehaničara. Na kraju Osnovne škole nije otišao na ekskurziju, jer nije imao novaca, a kada je razred želio da prikupi novac za njega, ponosno je odbio.
