Ispade da je narod totalno nesposoban. Nesposoban da živi, da hoda, da miga. U jednom gradu pozivaju načelnika riječima: “Možeš li mirno spavati večeras?”. Čuj to. Pada kiša, pa se oni jadni plaše da im ta kiša ne poplavi kuće i dvorišta.
Nije mi namjera da branim vlast, i ne branim je, ali je ovo pomalo smiješno. Dakle, ljudima je teško da uzmu lopatu u ruke i sami riješe svoj problem nego pozivaju nekoga drugog da im to završi, a možda treba pročistiti neki kanal ili štagod drugo da voda ne ide putem i ne ulazi u dvorišta. Jadno i čemerno. Da smo u srednjem vijeku ovako razmaženi i nikakvi podavili bi se ko miševi. Srećom u srednjem, barem formalno nismo, ali i ovdje gdje smo, ni tu se baš ne snalazimo.
A jedna gospa, sva uspaničena, usplahirena, zabrinuta, poziva vlast da reaguje jer su joj se u podrumu zgrade pojavile nekakve bubice koje su joj muža ugrizle za nogu. Strahota jedna, bube pa da grizu normalne ljude. Ne pada na pamet toj gospi da možda sama riješi problem, da kupi neopitroid i zapraši taj svoj podrum, ili šta već.
Sve nam neko drugi kriv za našu nesposobnost i razmaženost. Naučili da se neko drugi brine i riješi problem koji se nas tiče.
Očekujem da koliko sutra pozovu nekog načelnika opštine da ih počeše po leđima, ili ko zna gdje ih bude zasvrbilo i da će na sve strane razglasiti bruku i sramotu ukoliko se ovaj ne odazove.
Svijeće pored puta
Zanimljiva je vijest koja ovih dana dolazi iz Tuzle. Naime, u naselju Šićki Brod mještani pored puta pale svijeće, ne bi li upozorili vozače i sačuvali živote.
Djeluje to pomalo jezivo, upaljene svijeće pored puta da vidite gdje da skrenete da ne biste udarili u bankinu ili nešto drugo. Na tom mjestu, nema javne rasvjete i vidljivost je smanjena. Stubovi su uklonjeni prilikom izgradnje petlje i saobraćanica koje vode prema gradu.
Mještani upozoravaju, skreću pažnju na problem, mole da se to riješi. U mraku je autobusko stajalište, a velika je vjerovatnoća i da vozač promaši saobraćajnu traku.
Vlast tvrdi da je pokrenula proceduru, i da je neko drugi odgovoran. To je obično trom i spor posao oko kojega se niko posebno ne žuri i ne trza da se završi što prije.
Istina je, da se na tom mjestu ili u blizini istoga događaju stvari kojima mrak pomalo i odgovara. Mnogima nije u interesu da ih neko vidi da su se zaustavili baš na tom mjestu, a dame koje tu ponekad ordiniraju mrak vide kao saveznika. No to je neka druga priča koja sa ovim problemom ima malo ili nimalo veze.
Da li je, kao što je to kod nas običaj i ovaj put iza svega politika i prepucavanja ovih i onih, ne bi o tome nagađali. Činjenica je da taj dio komunikacije nije adekvatno završen i da je pametnije reagovati nego čekati da neko strada.
Ovaj put mještani reaguju ispravno, jer nije njihovo da postavljaju stubove i uličnu rasvijetu ali je njihov problem kada je taj dio puta u mraku. Zbog takvih stvari vlast mora da zna da je prvenstveno servis svim građanima i da joj se valja odazvati i na one pozive koji ponekad nemaju smisla, jer za sve postoje službe koje su pristojno plaćene da reaguju i omoguće ljudima normalan život bez straha od buba, poplava, mraka…
No, vlast je troma i sporo se pokreće, a dok se ne pokrene, izgleda da je neophodno ponekad reagovati po vlastitom nahođenju i paliti svijeće, makar nas to vraćalo i u neke druge vijekove, od kojih, volimo misliti da smo daleko…
U šta smo se pretvorili
Iskustvo nas je naučilo da se iza svakog ‘zašto’, u Bosni i Hercegovini krije barem jedno ‘zato’, pa smo oprezni i svemu prilazimo sa sumnjom, što je može biti, ponekad i pogrešno. Iza upaljene svijeće u Tuzli, krije se jedino volja za svijetlom, i to tako treba doživljavati.
Malo Tuzlaka zna išta o tim upaljenim svijećama, malo znaju, a malo više ih se ne tiče jer imaju dovoljno svojih problema. Vjerovatno je to slično kao i sa onim bubicama koje ujedaju, one zabrinjavaju samo onoga čiji su problem, ostale to baš mnogo i ne interesuje.
Trudimo se da sebi dokažemo da smo samim rođenjem ili mjestom stanovanja bolji od nekog drugog; ne živimo mi u šesnaestom vijeku, ali nas to ipak ne sprečava da se ubijamo sjekirama i palimo svijeće pored puta. Pitanje je koliko nas je mobilni u džepu odmakao, a koliko primakao civilizaciji, ili onome što mi mislimo da to jeste.
U šta smo se pretvorili, ako nas ni truna ne zanima mrak u našem gradu, a ni svjetlo u tuđem?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
