Svaka generacija ima legitimno pravo gledati na prošlost iz rakursa vlastite historijske situacije, a interpretacije historiografskih činjenica dozvoljene su i poželjne sve dok slijede naučnu metodologiju i za cilj imaju uspostavu istinitog narativa. No, sporovi u tumačenju određenih historijskih događaja često proizvedu diskusije koje su daleko od nivoa naučne polemike i tada historija biva “uvučena” u rasprave koje se više odnose na uspostavljanje ideološke supremacije nad historijskim znanjem nego na potragu za istinom o prošlosti.
Jedan takav događaj jest i osmansko osvajanje srednjovjekovne bosanske države, na koje se u Bosni i Hercegovini gleda iz više uglova, a svaki u sebi nosi perspektivu nepomirljivu s ostalima. Ključna pitanja koja nauka postavlja u ovom slučaju glase jesu li Osmanlije bile “osvajači” Bosne i koliko je moguće uspostaviti historijski kontinuitet srednjovjekovne bosanske države s osmanskom i kasnijom Bosnom.
Mitologizacija prošlosti
Mnogo se mitova ispreplelo oko procesa završenog 1463, a jedan od najpogrešnijih svakako je da je “Bosna šapatom pala”, odnosno da su Osmanlije bez borbe i vojnog osvajanja porazile srednjovjekovnu bosansku državu. Historija se tim pitanjima intenzivno bavi već duže od dva stoljeća, kaže historičar Enes Dedić.
“Osmanlije su gotovo cijelo jedno stoljeće nad Bosnom održavali konstantne vojne, ekonomske i političke pritiske, potkopavali suverenost i etablirani sistem, slabili moć vladara, vlastele i naroda da bi na kraju 1463. vojnim putem upriličili posljednju epizodu bosansko-osmanskih državnih odnosa. Uprkos tome pojedine teritorije ranije bosanske države održavale su se i nakon čuvene 1463, otkad nije egzistirala ni država ni institucija vladara. Kraj srednjovjekovne bosanske države nužno je posmatrati u kontektstu tadašnjih događaja u jugoistočnoj Evropi, gdje je istovremeno veći broj država zadesila ista sudbina, tj. prodor najmoćnijeg carstva tadašnjeg svijeta. To bi bili utemeljeni historijski fakti, a preostaje pitanje koliko današnji čovjek u formiranju stava prema prošlosti posvećuje pažnje fundamentalnim naučnim ostvarenjima baziranim na višegodišnjim istraživanjima zahtjevnih historijskih izvora.”
Mitologizacija prošlosti problem je s kojim se ozbiljna historiografija neprekidno suočava. Jedan od mitova o prošlosti Bosne govori da su Osmanlije bile “oslobodioci Bosne”. Takva interpretacija historiografskih činjenica pogubna je za pravilno razumijevanje prošlosti, kaže historičar Husnija Kamberović, za koga nema sumnje da su “Osmanlije srušile srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo”.
“U historiografiji je detaljno istražena dinamika tog osvajanja. Nije to bio samo jedan čin, udarac jednom nogom ‘u crvotočnu zgradu’, nego obračun najmoćnije sile tadašnjeg svijeta (Osmanskog Carstva), koja je nadirala u Evropu i koja je prije uništenja bosanske države već s lica zemlje bila izbrisala moćno Vizantijsko Carstvo i osvojila Konstantinopolis (kasnije Istanbul), a zaprijetila i snažnim državama srednje Evrope, približivši se Rimu i Beču. Zbog činjenice da tada nisu pomogle Bosni, u Evropi je ubrzo nakon pada bosanske države izgrađen mit o tome kako su Osmanlije osvojile Bosnu zahvaljujući slabom otporu Bosanaca. Bio je to pokušaj ‘pranja savjesti’. U suštini, to je jednako kao što danas neki pokušavaju konstruirati priču o tome da Osmanlije sredinom 15. stoljeća nisu bile osvajači nego oslobodioci, što je apsolutno besmisleno. Riječ je o mitu o kojem bi se moglo dosta govoriti.”
Drugačija kulturna paradigma
Sagledavanje bosanske historije prije dolaska Osmanlija nužno zahtijeva da se uzme u obzir i kasnije uspostavljanje drugačije kulturne paradigme, koja je značila nastanak drugačijih društvenih vrijednosti i obrazaca ponašanja, pojašnjava Kamberović. Danas se u Bosni i Hercegovini mnogo življe, dublje i dinamičnije živi kultura Osmanlija, a naslijeđe iz tog vremena prisutnije je i u pojavnom i vidljivom dijelu bosanskohercegovačke stvarnosti. Sve to ne daje nikome pravo da historiju zemlje ograničava na osmansko doba.
“Mislim da su tu stvari prilično jasne ako bi se na njih gledalo u kontekstu vremena, a to znači da su Osmanlije nakon rušenja srednjovjekovne Bosne uspostavile nove društvene odnose i donijeli novu kulturu, koju mi danas baštinimo. Dio tog nasljeđa, u arhitekturi, naprimjer (dovoljno je spomenuti Stari most u Mostaru ili sarajevsku Baščaršiju), doista je dio svjetske kulturne baštine. Osmansko naslijeđe, uz štošta drugo, dio je današnjeg identiteta Bosne i Hercegovine i to ne treba niti se može odbaciti, ali se stvari moraju precizno imenovati i smjestiti u vremenski kontekst. Danas moramo znati šta hoćemo njegovati u našoj kulturi sjećanja, jer to pokazuje šta želimo u našoj budućnosti. Teško je istodobno njegovati sjećanje na srednjovjekovnu bosansku državu tražeći svoje duboko povijesno utemeljenje, a sve ostalo svoditi na početke osmanskog doba, kako to čini aktuelna vlast u Gradu Sarajevu s idejom o konstruiranju Dana utemeljenja grada.”
Jedan od najvećih izazova za savremene historičare jest shvatiti proces u kojem se “istodobno veliča srednjovjekovna država i slavi onoga ko ju je srušio”, kaže Kamberović, koji smatra da je to složen proces, kojem se ne smije pristupati “naivno”.
“Drugo je pitanje koliko je sjećanje na srednjovjekovnu bosansku državu preživjelo burnu bosansku historiju od 15. stoljeća do danas i zašto je to tako bilo. Mislim da ne smijemo odbacivati našu prošlost, ali jest teško razumjeti kako istodobno veličati srednjovjekovnu državu i slaviti onoga ko ju je srušio. Pravdati to tezom da Bosna koju je sultan Mehmed Osvajač srušio, a to je Bosna kraljeva Tomaša i Stjepana Tomaševića, nije isto što i Bosna bana Kulina ili kralja Tvrtka, djeluje naivno. Pa, naravno da nije isto, kao što nije isto osmansko rušenje srednjovjekovne Bosne i sve što su Osmanlije kasnije ugradile u bosansko društvo.”
Ista zemlja, različiti identiteti
Polemike o “sadržaju” prošlosti vode se na naučnom i ideološkom polju, što je prirodna stvar, kaže Dedić, ali problem nastaje onog trenutka kada historičar izgubi iz vida svoju primarnu misiju, a to je potraga za istinom o prošlosti, što mora uvijek biti ideal u svim historiografskim naporima.
“Polemike o percepciji prošlosti uvijek se odvijaju i na naučnom području i na ideološko-političkim sučeljavanjima. Međusobnih interakcija između ova dva zasebna prostora uvijek je bilo i, čini se, uvijek će i biti. Svakako da historija pisana u određenom vremenu sadrži obrise tog vremena u kojem je historičar živio i radio. Danas živimo u demokratskom društvu, gdje svaka osoba ili šira skupina ima legitimno pravo na istraživanje, preispitivanje i tumačenje historijskih događaja i procesa. Nauka je uveliko zaštićena jer svaka naučna polemika mora biti utemeljena na historijskim izvorima, te se nedokazana tumačenja lako marginaliziraju. S druge strane, svaki savjestan i moralan naučnik mora pristupiti svojim istraživanjima i zaključcima uz uvažavanje Tacitovog metodološkog postulata pisanja historije bez mržnje i pristranosti.”
Polemike i diskusije potrebne su, jasan je Kamberović, uz isticanje činjenice da bismo, kao društvo, napokon trebali “dopustiti da prošlost postane dio povijesti”. Osim toga, identitet je fluidna i kompleksna stvar i, kada se počne graditi na pojednostavljenjima, pa i onim historijskim, u pravilu bude izgrađen na nekim neodrživim i protivrječnim temeljima.
“Svaka historijska diskusija, ma koliko se trudila biti isključivo naučna, uvijek trpi i utjecaje suvremenih društvenih kretanja, jer su i historičari dio društva, od kojeg se ne mogu apsolutno odvojiti. Čini mi se da je neko već rekao da je naša nesreća to što nikako ne dopuštamo da prošlost postane dio povijesti. Pa nisu Osmansko Carstvo i srednjovjekovna Bosna iz 15. stoljeća isto što Carstvo i u njoj Bosanski ejalet u 18. stoljeću, a pogotovo nisu isto što su današnja Republika Turska i Bosna i Hercegovina! Jednako tako, ni identitet ljudi koji su živjeli u srednjovjekovnoj Bosni nije identičan identitetu nas koji danas živimo u Bosni i Hercegovini. Možda to neki ne razumiju, pa u kontekstu savremenih interesa gledaju i na povijesne procese koji su se odvijali prije 556 godina? U velikom su problemu oni koji ne vide da se svijet promijenio u proteklih 556 godina!”
