Noćas nisam mogao spavati. Razmišljao sam o Banjoj Luci. Zapravo, razmišljao sam o nama, našoj historiji i iskustvu, koje izgleda kao da nam se ponavlja.
Kao da smo osuđeni na to da nam se svako malo ponove neke stvari, u nekim ciklusima, a da mi malo koju lekciju izvučemo iz svega, da se brzo naviknemo na ono kako jeste i da sve prođe kao da je uvijek bilo baš tako.
I uvijek nas svi začuđeno gledaju i pitaju: Pa šta ste drugo očekivali? Valjda hoće reći da smo trebali biti pripremljeni na sve zabijene noževe u leđa, sva spletkarenja i sve poraze koje nam je neko drugi već davno pripremio, a da smo mi posljednji dobili vijest o tome.
Dva sedma maja
U subotu, 7. maja, u Banjoj Luci će biti otvorena obnovljena Ferhat-pašina džamija, koja je na mjestu gdje ćemo se ponovno okupiti nakon toliko godina čekanja.
Dva su sedma maja koja bi trebali zauvijek pamtiti, a evo vrijeme nam kaže da se zaboravu teško oteti.
Prvi put, 1993. godine, lijepa Ferhadija džamija u centru Banje Luke je uništena eksplozivom, kao jasna poruka Bošnjacima-muslimanima ovog grada da se nemaju čemu vratiti. Pa ipak, Banjalučani su se vratili. Vratili se u Lauš, Novoseliju, Gornji Šeher, Vrbanju, obnovili svoje živote i opet grade zajednicu u gradu koji zamišljen da bude etnički ‘čista’ prijestolnica entiteta Republika Srpska.
Drugi put, 2001. godine, kada su horde nasiljem i kamenovanjem zaustavile ceremoniju postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, sa tragičnim epilogom – smrću Murata Badića, starca iz Gnjilavca kod Cazina, koji je iz Austrije tog dana došao da uveliča događaj obnove i povratka.
Godine su prolazile, a počinioci su na slobodi. A mi? Mi smo naviknuli, zaboravili, preskočili vijesti, prestali pričati o tome, ostavili iza sebe. Tako i ovih dana kada čekamo otvaranje Ferhadije, istovremeno sretan zbog ovog velikog trenutka, strahujem da će nam faliti ponosa i snage, vjere i hrabrosti, da će nam faliti istrajnosti da ne zaboravimo.
Strah me je pomisliti da ćemo od obnovljene munare Ferhat-pašine džamije zaboraviti slike njenog uništenja, da će utihnuti slike straha zapaljenih autobusa iz ne tako davne prošlosti, i to iz vremena mira.
Podrinjsko iskustvo
Da sve prolazi i da se sve prepusti tek tako u ovoj našoj zemlji govori i ono neko naše podrinjsko iskustvo ponavljanja historije.
Iste te 2001. godine, na godišnjicu genocida u Srebrenici, u Vlasenici snajperom u vlastitoj kući ubijena šesnaestogodišnja Meliha Durić.
Pa se tek rijetki novinari sjete ovog događaja, jer i vijest o tome da je neko pretučen ili maltretiran u Vlasenici za mnoge više i nije ‘vijest’.
Za mnoge je prostor od Prijedora do Trebinja, Vrbasom, Savom, Bosnom i Drinom, ono gdje se ide na obilježavanje godišnjica zločina, ponekad se okupe kada obnovimo džamije, za neke važne datume, gdje se sretnu, poselame i zagrle, pa brzo hrle ka nekoj zamišljenoj ‘slobodnoj teritoriji’.
Ali taj prostor se svakog dana, neprimjetno sužava. Srebrenica i Vukosavlje su danas jedine dvije opštine u RS-u gdje načelnici ne pripadaju politikama koje zagovaraju podjelu zemlje i strankama koje ne negiraju genocid.
Nove enklave
Opet živimo u enklavama, na marginama, oslonjeni na sebe. Neće nam međunarodna zajednica pomoći, neće nam politike u Sarajevu donijeti rješenje.
Opet smo gospodari svoje sudbine, opet zavisimo od svake naše ruke i pametne glave koju možemo pronaći. Od Srebrenice do Australije i Amerike.
Mi smo posljednja slobodna generacija. Tu smo jer su mnogi poginuli da bi mi živjeli svoju slobodu.
Da li ćemo je prepustiti? Da li ćemo naše najsvetije prepustiti politikama mržnje i divljanja? Granica je sve bliže, slobode je sve manje.
Možda se neko u Sarajevu može naviknuti na to da Srebrenica nije slobodna, kao što su se navili da Banja Luka to već odavno nije.
Možda samo mi mislimo da je ova borba zaista nekome važna. Zato se moramo opet osloniti jedni na druge. Na druge nemamo.
Naše pobjede su uzimali svi drugi, a ako bude poraza, opet će ih slomiti preko naših leđa.
Neće proći. Vrijeme je da damo sve od sebe, još jednom, zbog nas samih. Srebrenica će biti slobodna.
Piše: Ćamil Duraković
