Zbog toga što nas život sve češće dovodi u situaciju da uviđamo kako se radujemo nekim, a žalimo zbog drugih naših mišljenja, odluka i postupaka, opravdano se postavlja pitanje o tome šta je uopće mišljeno kada se govori o pameti i gluposti i njihovoj ulozi u našim životima, što su uobičajeni izrazi kada se kvalificiraju dobri ili loši životni potezi.
Potrebna odluka
Ispravno je započeti od izvjesnosti i to shvatiti najozbiljnije, da je čovjek obdaren sposobnošću da misli i da je to svakako najveća, najvažnija i najbitnija njegova sposobnost, ona po kojoj se on razlikuje od svega živog i mrtvog što postoji u svijetu, da je tim svojstvom odlikovan i da mu je ujedno, i upravo zbog tog svojstva, dat zadatak da odlučuje o vlastitoj, ali i o budućnosti svijeta u kojem živi u cjelini.
Upravo zbog važnosti tog svojstva i zbog izuzetnih mogućnosti koje nam ono pruža dužni smo da se prema njemu odnosimo s najvećim poštovanjem i pažnjom i da ga pomno njegujemo, razvijamo i usavršavamo, da ga osnažujemo ne samo u pogledu njegovih mogućnosti nego, prije svega, u shvatanju njegove uloge u našem postojanju. A to je nešto što je moguće i što je otvoreno za svakog čovjeka, za što je potrebna samo njegova odluka.
Naime, sposobnost ili svojstvo da možemo misliti i jeste takvo svojstvo koje je u najvećoj mjeri podložno usvajanju, usavršavanju i efikasnom korištenju, a time i razvoju i u kvalitetu i u kvantitetu njegovih svojstava i rezultata koje nam ono osigurava i u tome se upravo sastoji njegova jedinstvenost i izuzetnost. Onaj ko nam je podario to svojstvo, ko nam je u biće ugradio iskru božanske mudrosti, osigurao nam je time i mogućnost da ispravnom upotrebom tog svojstva ta iskra zapali plamen stvaranja, onaj plemeniti gorući duhovni nagon koji je donio na svijet sve ono što vrijedi u ljudskoj historiji i što donosi plodove namijenjene svim ljudima i od kojih mi kao ljudi na svoj ljudski način živimo.
Ono što je ljudski um stvorio je najveće i najbitnije blago kojim čovječanstvo uopće raspolaže, a njegovi tvorci su ga darovali ljudima ne tražeći ništa zauzvrat. Tvorevine uma su neiscrpna riznica duhovnog bogatstva i znanja koje nam osigurava da opstojimo na način koji smo izabrali u svojoj historiji, u historiji našeg oblikovanja kao ljudskih bića.
Svako blago koje postoji na zemlji i u svijetu samo po sebi ustvari je skriveno, a jedino blago i to ono najveće, a to je ljudsko znanje sabrano u nauci i kulturi je otkriveno, pristupačno i otvoreno za svakog čovjeka, za svako ljudsko stvorenje ako ono ima želju da ga koristi. Jedno od prokletstava ljudskog roda, ukoliko prokletstvo uopće postoji kao odluka nekog moćnog subjekta, a ja mislim da ne postoji nešto takvo kao prokletstvo, pogotovo je nemoguće da onaj koji je stvorio svijet i ljude prokune svoju tvorevinu, nego se tu radi o ljudskoj prirodi koja, kao i svaka druga tvorevina ljudi ima svoje dobre i loše strane, sastoji se u tome što ljudi ne vide, ne žele da vide, pa čak i kad znaju, ne odlučuju se da koriste najveće bogatstvo koje im je otvoreno i poklonjeno, tako da oni samo treba da ga uzmu i upotrijebe.
Pitanje o tome zbog čega se ljudi ne koriste umom i pameću, zašto nemaju povjerenja u vlastite umne sposobnosti koje uz to mogu sasvim lako da sami razvijaju i usavršavaju, nego biraju one kraće i naizgled sigurnije puteve do ostvarenja svojih ciljeva, prije svega lakog i lagodnog života, mada je to još u Antici bilo shvaćeno kao jedna od najvećih pogrešaka ljudskog mišljenja i ponašanja, kako je to rečeno u priči o Heraklovom životnom putu, a razlog je taj da se na lagodnom putu izgubi i sadržaj i smisao cilja i na kraju ne ostaje ništa, dok je težak i naporima mišljenja i djela savladani put ustvari pravi cilj, jer takav put osigurava bogatstvo življenja i daje mu smisao.
Kratki put
Naravno, oni nisu svjesni toga da birajući taj kratki i sigurni put, kao što je u naše vrijeme laž, prevara, krađa tuđih dobara, uključujući i krađu mišljenja, ostvarenje vlastitih ciljeva prijekim putevima i preko leđa drugih ljudi, da zloupotreba ljudi i stvari u postizanju ličnih ciljeva u krajnjoj tačci vodi ka gubljenju samog cilja, ali i onog što je najveće blago, a to je ljudski um i cjelokupna duhovnost kao jedini garant bogatog i plodnog života, tako da se na kraju krajeva, u času kada se svode svi ljudski računi, pokazuje da je onaj koji je želio sve olako postići bio ujedno i najveći gubitnik, tj. da nije ostvario ono nemoguće, a to je da dobije sve i to bez muke, samo posredstvom zloupotrebe i ljudskih djela i tuđega rada, ali i onog najvažnijeg, a to je umna sposobnost, sposobnost da misli.
Stoga se za nas postavlja, prije svega, pitanje šta je bit te ljudske sposobnosti, za šta i kako se ona može i smije koristiti i šta nam ona može dati. Naravno, nužno je smisao sposobnosti mišljenja razotkriti u konkretnoj situaciji našeg vremena i mjesta, a to je naša bosanska stvarnost.
Upotreba mišljenja u odnosu na neko realno socijalno i političko stanje obavezuje nas da u obzir i kao osnovu stvaranja mišljenja uzimamo sigurno utvrđene činjenice. Za ocjenu stanja su bitne činjenice koje govore o stanju prava i mogućnosti ljudi da ostvaruju svoj život uz najmanje mogućih tegoba. Svi ćemo se složiti da je apsolutno sigurno kako u tom pogledu kod nas ne samo da vlada neodrživo i krajnje loše stanje nego da se ono stalno pogoršava.
Društvo je višestrukom pljačkom osiromašeno u cjelini, a mogućnosti njegovog oporavka i uspostave stanja minimalnog zadovoljavanja potreba ljudi je sve udaljenije. Ne samo da nema nikakvog realnog pomaka nego nema ni misli, ideje i nastojanja da se tako nešto osigura. Mi smo svakim danom sve siromašniji, mogućnosti su nam sve manje, a ugroženost cijele populacije i u vertikalnom i u horizontalnom presjeku je sve veća.
Upotreba mišljenja u ovoj činjeničnoj situaciji je jednostavna, a sastojala bi se u tome da se utvrdi šta je glavni uzrok takvom razvoju stvari od rata naovamo. Daljnji korak adekvatne upotrebe mišljenja bi se sastojao u tome da se utvrdi ko je proizveo političko stanje i način mišljenja i upravljanja javnim poslovima koje je uzrok ovakvom stanju.
Treći korak upotrebe mišljenja bio bi da se takav način mišljenja eliminira iz konkurencije osnova za odlučivanje, da se nosioci takvog načina mišljenja i rada onemoguće da upravljaju javnim poslovima i da se otvore putevi oslobađanja stvaralačkih snaga ljudi koje se sastoje upravo u njihovom potencijalu mišljenja i djelovanja, tj. proizvodnog rada.
Sve ono što je izvan tog konteksta predstavlja ludost, bilo da je ona nametnuta ili spontana, a sve što proizvodi opisano stanje nije ludost, nije ni glupost nego ono najgore od svih ljudskih svojstava, a to je koristoljublje, bezobzirnost i iskorištavanje ljudi.
