Hamid ima 78, a Mevlija je dvije godine mlađa, proživjeli su i dobra i loša vremena, a svako naredno iskušenje samo je jačalo njihovu ljubav i privrženost.
Bila je najljepša
Mevliju je ugledao dok je u Vranićima gradio školu i prodavnicu. Imao je, kaže, pet cura u tom mjestu, ali je ona bila najljepša. S Hamidom je došla u njegove Brajloviće kada je imala 16 godina. Hamid kaže kako su razumijevanje i međusobno poštovanje jedini recept za brak koji traje 60 godina.
“Ako ona nešto teško radi, onda ideš ti da joj pomogneš. A ona meni isto”, pojašnjava.
Mevlija ne razumije današnje vrijeme, jer je u njeno doba vratiti se kući nakon udaje bilo “nešto golemo”.
Hamid i Mevlija preživjeli su dva rata, nevolju i glad. Nakon Drugog svjetskog rata, bilo im je, kažu, mnogo teže nego nakon 1995.
“Bilo je užasno. Babo i ja radimo deset dana kao majstori i za to što zaradimo, kupimo deset kilograma kukuruza. Poslije ovog rata otišao sam u Sarajevo, radim dan i kupim više od sto kilograma brašna. Pogledajte razliku samo u tome”, objašnjava Hamid.
Mevlija dodaje kako humanitarne pomoći tada nije bilo nego si i obrok vlastitim radom morao zaraditi.
Nije bilo šporeta
“Jeli smo jednom kašikom. Nismo imali više. Nekad, kad ti navru misli, šta si svašta predever’o, ne možeš ni spavati nego ustani, uzmi preslicu i predi dok ne svane. Pamtim kada se jeo tropani hljeb. To ti je hljeb od tropa, od onoga što ostane od jabuka kada se iscijedi sok. To se osuši i samelje. Ognjište je bilo, nije bilo šporeta. Skuhaj hljeb i samo ga malo pospi brašnom da se uhvati kora, da se ne prospe. To se jelo nakon 1945., nije se imalo, a ni žito nije rađalo”, kaže Mevlija, čiji su najteži dani bili dok je Hamid bio u vojsci.
Po povratku je počeo raditi, bio je vrstan majstor pa više ništa nije falilo. Djeca, 11 unučadi, devetero praunučadi i deseto koje očekuju, najveći su razlozi zbog kojih je vrijedilo živjeti.
I vuna za državu
Ni poslijeratna Jugoslavija nije imala milosti, a od svake ljetine njoj nije smjelo faliti.
“Imao jednu kravu ili ovcu, morao sam mesa dati i državi, kupiti ga ako nema pa dati. Od poljoprivrede, sve koliko sam posijao se procijeni i morao sam državi dati. Ošišao sam ovce, postotak one vune morao sam dati. A porez na zemlju i ovo, to je redovno bilo. Prije nije bilo mašina. Iznad Oglečeve se sjekla šuma i u mene babo i amidže su išli pa rezali ručnim žagama. Pragovi za prugu sjekli su se ovdje, kod nas, i sve se vuklo naniže do Mravinjca. Ručno. Narod po onaj jedan prag na rame i nizbrdo”, sjeća se Hamid Lepenica.
