Te su, 1492. godine, hajduci u Srbiji ustanovili da je u Srebrenici, u Bosni, postojao rudnik srebra i hrabro su čoporativno prešli Drinu, pobili živalj i pljačkali prirodna bogatstva nekih pet, šest godina, dok ih se nije prebacilo natrag preko Drine. Ti su povijesni papiri nestali isto kao što je nestao i Ured, u bratskoj neslozi i metaforičnom zarivanju noževa u leđa jedni drugima.
Svjedok sam pred Bogom da sam imao te papire u rukama, isto kao što sam svjedok pred Bogom da su Bisera Turković i Ejup Ganić redovno dobivali izvještaje o radu Ureda, dok sam često bio svjedok, iako ne učesnik, u telefonskim razgovorima između Predsjednika i Podpredsjednika Ureda (čiji sam ja član Upravnog odbora bio sa rođakom i nekolicinom drugih Bošnjaka i Hrvata) i Ejupa Ganića, koji su razgovori bili vođeni često, pa i sedmično, tjedno, nekoliko puta u sedmici, tjednu, ovisno o situaciji u zemlji.
Osim lobiranja Ottawe i Washingtona, jedan od glavnih zadataka Ureda je bio sakupljanje sredstava za tužbu u Haagu, nakon što je predsjednik Alija Izetbegović konačno prihvatio savjet mog rođaka da je potrebno uložiti tužbu protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Ta inicijativa je krenula 1992. godine i početkom 1993. godine je Francis Boyle podnio pravnu prijavu u Međunarodnom sudu pravde.
Svako zasjedanje Suda je koštalo, kako mi je bilo rečeno, najmanje $100,000 a najviše smo novaca sakupljali na skupovima gdje sam ja bio ili glavni govornik ili jedan od govornika. Jedne večeri mi je bilo rečeno da smo sakupili jedan i pol milijuna dolara nakon što je moj govor podigao prisutne na noge – većina su bili strani diplomati i ambasadori muslimanskih zemalja – u priredbi koju je organizirala amabasada Turske.
Dok sam se ja bavio lobiranjem i organiziranjem međunarodne vojne intervencije da se Bosna oslobodi, Predsjednik Upravnog odbora Informacionog ureda BiH u Ottawi je bio zauzet dovođenjem Michaela Jacksona u Sarajevo da otpjeva pjesmu s djecom. Ta avantura nas je trebala koštati, kako mi je bilo rečeno, više od $600,000 dok je moja intervencija, s ovlaštenjem predsjednika RBiH, bila sabotirana.
Nakon sabotaže, kojoj je predsjedavao Predsjednik Upravnog odbora Informacionog ureda BiH u Ottawi, ja sam poduzeo rezervne akcije na svoju inicijativu i jedan od rezultata je bio sastanak Mate Granića i Harisa Silajdžića sa Ministrom vanjskih poslova Islamske republike Iran, Ali Akbar Velayati-em u Dubrovniku. Ostavljam Harisu Silajdžiću da komentira ili ne komentira na ovu izjavu. Ja znam što je taj sastanak donio Bosni. Nedugo nakon toga je Predsjednik Upravnog odbora Informacionog ureda BiH u Ottawi poslao pismo Biseri Turković (kojega kopiju ja imam) s informacijom da „Željko Milićević više nije član Informacionog Ureda BiH u Ottawi“ nakon što sam odbio vratiti se na mjesto sabotaže i tako onemogućio Predsjedniku Upravnog odbora Informativnog ureda BiH u Ottawi, i njegovoj supruzi, da dođu do teških novaca, milijun i pol na sedmicu, tjedan, koliko mi je bilo onda obećano za BiH od strane jedne velike organizacije.
Ovo je samo malo povijesti Bosne, da se zabilježi i da se ne zaboravi.
Pamtimo genocide. Pamtimo jedanaest genocida. Mislim da je to previše genocida. Mislim da je jedan genocid previše. A jedanaest?! Jedanaest?! Heeejjjj?!
Teško je zaustavit cijeli svoj život i razmišljati o broju jedanaest genocida. Jedanaest?!
Što treba ljudsko čeljade učiniti da se prestane brojati?
Onaj koji je planirao organizirati nastup Michaela Jacksona u Sarajevu nije bio zauzet brojanjem genocida, on je zauzet brojanjem novaca koje mu je taj jedanaesti donio. On je ugledan čovjek, isto kao i njegova supruga, koja je organizirala svakojake medicinske pošiljke, koje nisu išle iz Ottawe i koje nisu bile plaćene kroz račun Informacionog ureda BiH nego kroz račun njene privatne firme stotinu kilometara južno od Ottawe. Nitko drugi osim nje nije imao dostupa do tog računa. A na taj račun su se prenosila sredstva iz računa Informacionog ureda BiH u Ottawi koji je bio kod Montreal Bank, u ekspozituri na raskršću Elgin i Nepean Street.
Mi se rastrgasmo sjećati, pamtiti, obilježavati, izvlačiti kosti iz nebrojenih jama, ukapati tabute s dijelovima i djelićima ostataka njihovih najbližih, dok nekima, očito, financijski odgovaraju svi ovi javni izljevi osjećaja, emocija, jer znaju, isto kao i oni što su počinili genocid, da se njih neće tjerati jer to nije u duhu Bošnjaka da tjeraju one koji počiniše zločine protiv njih.
Neki dan grupa zločinaca dođe iz Srbije u Bosnu, odzločini ono što im je bilo ćejf odzločiniti, i vrati se u Srbiju a da niti jednome od njih niti jedna dlaka s glave nije usfalila.
Eh, Bošnjo moj, doći će ti opet glave i ti ćeš i dalje nastavljati brojati.
Ne znamo koliko je srpskih hajduka glavom platilo onaj prvi genocid, ili drugi, ili treći, ili četvrti, ili peti, ili šesti, ili sedmi, ili osmi, ili deveti, ili deseti genocid. To je mnogo genocida. To je ostalo u povijesti. No mi ne znamo niti koliko je srpskih, crnogorskih i hrvatskih zlikovaca glavom platilo ovaj jedanaesti koji je bio počinjen pred našim očima.
Mi se pretvorili u tumače dogođaja i u brojače – neki genocida, a neki novaca genocida.
A ima ih, tu i tamo, onih koji broje kosti svojih. Ali sve dok ih nije previše ne treba brinuti o velikim brojevima.
A nekima je i jedanaest djelića kostiju velik broj.
