Nekada je bio jedan od najmlađih ali najpopularnijih pjevača na području nekadašnje Jugoslavije, a i danas ga mnogi pamte kao takvog. Međutim, Jašar Ahmedovski i danas je jedan od najpopularnijih pjevača sa mnoštvom hitova iza sebe, ali i sa dosta pozitivne energije i sa još uvijek maldolikim izgledom.
Zloba i pakost
Za Vas kao da je vrijeme stalo. Šta je ili ko je krivac za taj još uvijek svjež i mladolik izgled?
–Na prvom mjestu je genetika, pa sport, a vjerujte mi ljudi koji nisu zlobni i pakosni stare veoma polako. A, mislim da je ovo zadnje i najvažnije.
Kada ste pomenuli zlobu i pakost, vjerovatno ste u Vašoj dugogodišnjoj karijeri nailazili i susretali se sa takvim kolegama?
–Joooooj, da znate samo sa koliko takvih njih sam imao kontakt. Ali, ja sam uvijek takve kolege, pjevače na kulturan način znao da iskuliram, pa sam im možda i na takav način pokazao, kakvi ne treba da budu. Međutim, neke ljude jednostavno ne možeš da popraviš, ne mogu to ni vrijeme ni situacije, jednostavno je takav i takav ostane do kraja života. Jednostavno, držim distancu od takvih, a nakon pogibije mog rahmetli brata Ipčeta, tek tada sam uvidio kakvi su pojedinci, odnosno pojedini pjevači. Njih 90 posto sa kojima sam bio u odličnim odnosima nisu mi se javili. Distanciran sam od njih, ali kada se vidimo, pozdravimo se i to je to.
Da li je Šaban Šaulić „kriv“ za početak Vaše karijere?
–Naravno da jeste i to većim dijelom, ja sam bio dijete kada sam startao i poslije toga družili smo se punih 13 godina, faktički smo bili nerazdvojni. U životu svakog čovjeka postoji neko ili nešto što treba da se desi, da bude taj neki pokretač. Kad sam bio mali on je bio moj uzor u pjevanju. Naš slučajni susret desio se u Sarajevu, kada me čuo kako pjevam odmah mi je ponudio da snimim ploču. Bože moj i njemu je nekad neko pomogao da starta sa karijerom.
Vas dvojica više ne razgovarate?
–Ne, ali sada zaista ne bi o tome. Zna se desiti da sjedimo za istim stolom, a da ne pričamo. Tako je u životu, nije sve med i mlijeko, ali nastavljamo dalje.
Kako osim pjesama čuvate sjećanje na Vašeg brata Ipčeta?
–On je bio moj najmlađi brat, bio je naša ljubav, naš ponos. Ja još uvijek imam dosta njegovih stvari koje su ostale onako kako ih je on zadnji put ostavio, to su sitnice, a koje meni mnogo, mnogo znače. Bio je vanserijski talentovan i sada mogu da kažem da su se mnoge kolege pjevači obradovali kada je on poginuo, jer su u njemu vidjeli veliku konkurenciju. Zbog toga mi se možda mnogi nisu ni javljali. Ja sam morao sad tako to da kažem, na žalost, ali je to tako. Najviše ga čuvam u mom srcu, duši i glavi. Dok sam ja živ i on je živ. A, i danas mnogi klinci koji ga nisu ni zapamtili slušaju njegove pjesme.
Da li ste ikada požalili što ste postali pjevač?
–Nikad, ali baš nikad. Kada sam imao sedam godina i kada su me pitali u školi šta ću da budem kad porastem, ja sam ga šokirao odgovorom da ću biti pjevač. Moj otac je bio muzičar, volio je muziku, jednostavno muzika je moj život.
Da li tada i to vrijeme bilo teško uspjeti jednom malom dječaku iz Makedonije?
–Da, baš upravo tako. Makedonija je oduvijek bila „slijepo crijevo“, ali kada čovjek ima veliku želju, ima svoj cilj i ništa mi nije bilo teško da dođem do uspjeha. U Sarajevo sam otišao kada sam imao 15 godina, tu sam upisao Medicinsku školu na Bjelavama, pjevao sam usput po kafanama, pjevao sam i obožavao Safeta Isovića.
Kako ste nakon toliko godina na estradi uspjeli ostati svoji i normalni?
–Bilo je teško, ali uspio sam i u tome. Mnogi su jednostavno izgorjeli u ovom poslu. Gledajući ove današnje generacije pjevača, pa oni ne znaju da izađu na kraj sa slavom, imaju jedan hit i onda se jednostavno izgube. Pokvare ih novac i društvo, a ja sam se kao klinac kalio u društvu starijih kolega, ali koji su pazili na mene. Savjetovali su me i ja sam ih slušao, a ovi današnji klinci ne žele da slušaju nas starije. Ja sam pokušao par njih da posavjetujem, ali vidim da ne reaguju, pa što bi ja trošio svoje vrijeme na njih.
Jašar i droga?
–Mene to zaista ne interesuje, a bio sam joj u samoj blizini. Bezbroj puta sam gledao kako se drogiraju, šmrču, ali droga i kocka me nikada u životu nisu interesovali.
Rijaliti programi i rijaliti pjevači?
–Za mene je to zaista dno dna. Neko ih nagovori da uđu, pa kontaju bit će para i popularnosti, pa ih onda natjeraju i da pjevaju. Nema tog novca na ovom svijetu zbog kojeg bih ja ušao u neki rijaliti program. Ali, ne krivim ni one koji su dio svega toga.
Normalna osoba
Da li je bilo pjesama koje ste odbili, niste htjeli da ih snimite, a one su kasnije postale mega hitovi?
–Bilo je ,ali ne mnogo. Jedna od njih je „Koliko ti sreće želim“, a koju je kasnije snimio Šaban Šaulić, pa je u njegovoj izvedbi postala hit. Nudili su mi i pjesmu „Ciganin sam, al najlepši“, ali ja se zaista nisam pronašao u toj pjesmi, pa sam rekao da je ponude Ljubi Aličiću, a sve ostalo je istorija.
Kakav je Jašar privatno?
–Sasvim normalna osoba, volim da pomažem u kući, najviše volim da pravim kafu, da pripremam roštilj, jednostavno kao i svaki čovjek od krvi i mesa. Zvijezda ili pjevač sam samo na sceni, a privatno sasvim normalan kao i svi.
Da li Vam je žao što Vam mladost polako prolazi?
–Ne, zaista nikada nisam tako nešto pomislio. Ja ne bi ni volio da se vratim u neke mlade dane. Sve što sam radio i uradio u životu nikada se ni za šta nisam pokajao, jer nikoga nisam prevario, nikome nisam dužan… Mene su neki varali, ali sve je to bila životna škola.
Pony za prvi honorar
Sjećate li se prvog honorara i kako ste ga potrošili?
–Kako, da ne, bilo je to na jednom takmičenju u Skoplju, imao sam osam godina. Tada sam za osvojeno prvo mjesto dobio 1000 maraka, pa sam odmah sutradan otišao i kupio Pony bickl koji u to vrijeme bio jako popularan.
Ne bih mogao u žiri „Zvezda Granda“
Da li bi se snašli da budete dio žirija „Zvezda Granda“?
–Mislim da ne bi. Saša Popović je moj vjenčani kum i on mi je to nudio, ali ja ne bi jednostavno mogao da kažem nekom klincu da ne zna da pjeva, nije ovo ili ono dobro, a on se jadnik spremao dva mjeseca i više za takmičenje. Ne bi mogao nikoga da „ubijem u pojam“.
