Još uvijek se sjećam riječi svećenika sa časova katoličke vjeronauke da je dobra svaka religija koja propagira dobro. Još uvijek se sjećam i riječi mog profesora sociologije religija, prakticirajućeg katolika, koji je, govoreći o istoriji kršćanstva, ironično običavao dodati: “a onda kažu da se islam širio ognjem i mačem.“ Ono što sam svakako naučila odrastajući sa muslimanima jest da je islam religija koja teži dobru. I ono što sam svakako, kao kršćanka rođenjem i opredjeljenjem, naučila proučavajući istoriju kršćanstva, jest da su i u ime ove religije u istoriji počinjena djela koja ni u kom slučaju ne predstavljaju svijetle trenutke. A to ovih dana nekako kolektivno zaboravljamo. I bez obzira što su oni koji postavljaju tu tezu u manjini – ona postoji i glasi da je u najmanju ruku nakon napada u Parizu eto postalo jasno kako je islam kao religija podložan nasilju.
Ne prihvatam podjelu na nemuslimane i muslimane
Oduševljena sam količinom samokontrole i trezvenosti koju ovih dana upućuje daleko najveći broj njemačkih političara sa vodećih funkcija i zaprepaštena ipak površnim i neopreznim tezama u pojedinim njemačkim i bosanskohercegovačkim medijima. Pitale su me kolege iz Sarajeva kako se kao stranac osjećam u Njemačkoj nakon napada u Parizu. Moj odgovor je bio da u ovoj zemlji često osjećam da sam stranac, ali da u ovom slučaju uopće sebe ne vidim kao stranca. Jer ne vidim zašto bi postajala razlika u gledištu Nijemaca i stranaca na ono što se dogodilo u Parizu – na koji bi način odnos prema takvoj brutalnosti trebao biti definiran etničkim ili vjerskim identitetom, odnosno porijeklom.
Neću da vidim ni jedan razlog za podjelu na nemuslimane i muslimane. I ma koliko puta da su ubice u Parizu uzvikivale: „Allah je veliki!“ valjda je zbilja svima jasno da jedan takav čin nema veze sa islamom. I zašto bi sada svaki musliman na ovom svijetu morao da se ograđuje, pravda i ponavlja kao papagaj: „Ali to nije islam!“. A upravo to se, kao po diktatu, traži i očekuje od običnih građana do islamskih intelektualaca i vjerskih službenika – da se javno ograđuju i osuđuju postupak dvojice kriminalaca s kojima nemaju nikakvih dodirnih tačaka osim da su možda petkom i jedni i drugi išli na džumu (redovna molitva muslimana petkom – op. aut.)
„Bolje je umrijeti ponosno, nego živjeti na koljenima“
S druge strane, znam da se ovo sada neće dopasti velikomu broju mojih muslimanskih prijatelja koji i pored uvažavanja slobode mišljenje i zgražavanja nad zločinom u Parizu, ipak s nelagodom gledaju na objavljivanje karikatura poslanika Muhameda, ali osjećam duboko poštovanje prema činjenici da karikaturisti lista „Charlie Hebdo“ nisu odustali od svog prava na slobodu mišljenja i govora ni nakon jasnih prijetnji smrću. Pred rečenicom: “Bolje je umrijeti ponosno, nego živjeti na koljenima“ koju je u jednom od intervjua, nakon prvih prijetnji smrću, citirajući Alberta Camusa, izgovorio Stephane Charbonnier, ubijeni glavni urednik lista, bi trebali da se poklone svi oni koji se smatraju novinarima. Jer novinarstvo u svojoj srži podrazumijeva hrabrost i nepokolebljivost u otkrivanju i skretanju pozornosti na brojne anomalije u društvu. A nisu ih ni religije pošteđene. Ni jedna. Uključujući i islam. Kolege iz „Charlie Hebdoa“ su svojim radom birale teži put, nisu se dale zastrašiti, nisu odustali i platili su cijenu vlastitog neoportunizma. Zvučati će apsurdno, ali upravo iz poštovanja prema njihovoj hrabrosti i njihovom nepristajanju na oportunizam ovih dana, kada svi poručuju „Ja sam Charlie“, smatram da ni jednog trenutka ne smijemo zaboraviti da je ovim strašnim činom u Parizu napadnuta ne samo sloboda štampe, već i islam i muslimani i da ovih dana nije lako biti musliman i zato: Ja sam i muslimanka!
