Zamisli informaciju koja počinje ovom rečenicom: „Njemački ambasador g-din Fašist Nacistbauer posjetio je…“ A u našim medijima neki dan se pojavila informacija da je – „ambasador Turske u Bosni i Hercegovini Džihad Erginaj posjetio banjalučku džamiju Ferhadiju te izrazio zadovoljstvo obnovom tog vjerskog objekta“.
Baška je sad pitanje zašto ambasador Džihad nije digao svoj glas u povodu ko zna kojeg po redu terorističkog napada na Ferhadiju, ali i džamiju u Prijedoru. Doduše, zašto bi ambasador Džihad dizao svoj glas kad bošnjački političari, evo ni u predizbornoj kampanji, nemaju morala, hrabrosti, pa ni računice da osude taj terorizam u kontinuitetu?! A zašto velimo terorizam, a ne vandalizam? Zato što je vandalizam nasilnički čin izvan sistema, izvan ideje i cilja, jer je vandalizam sam sebi svrha, a terorizam proizilazi iz ideologije, iz sistema koji teror uspostavlja kao svoj krajnji izraz.
Fašiziranje džihada
U kontekstu bezmalo heftičnih napada na džamije u GRS (Genocidnoj Republici Srpskoj) ovaj terorizam treba vidjeti kao sastavni dio sistema koji je stvoren na genocidu u Srebrenici, a „srebrenica“ je oznaka za sva bošnjačka gubilišta. Borba protiv terorizma ima dva lica, u Bosni, kao i u Svijetu, jer se u ime prikrivanja istinskog terorizma i genocidizma, nastoji izmisliti terorizam kod žrtve terorizma i genocida. Amerikanci i cionisti već 13 godina, nakon 11. septembra, bjesumučno ubijaju i raseljavaju muslimane, prave haos u islamskim zemljama, finansirajući bratoubilačke ratove, i onda na kraju izmisle da su ti pobijeni i unesrećeni ljudi nekakva opasnost za njih.
Tako je i sa Bošnjacima, jedinim narodom u Evropi kome prijeti nestanak. U odnosu na sve evropske narode, koji imaju svoju domovinu, i po kojima se njihovo zemlja zove, Bošnjaci su procentualno podnosili najveće žrtve u svim velikim i malim ratovima, da bi sada, uz podršku zapadnih faktora, bili dovedeni na rub opstanka. Govoriti, pisati i pripisivati Bošnjacima ma kakvu agresivnost i ma kakav radikalizam može biti isključivo u službi prikrivanja ove zavjere i zločina u kome nestaje jedan narod. …A ne nestaje se samo u grobovima, od metka i kame, nestat se može i u glavama, tako što ti glava ostane na ramenima, ali bez svoga rodoslovnog sadržaja. Budući da se radi o kontinuiranoj strategiji izmjene historijskih istina, a što već uzima danak i ostavlja trag na bošnjačkom identitetu, to znači da jednako kontinuirana mora biti i bošnjačka odbrana istine. Jer, nije to samo riječ: istina – to je materijal od koje se sastoji bošnjački narod. Ako Bošnjaci povjeruju da su ono što im dušmani serviraju – azijatski ostatak, strano tijelo u Evropi, teroristi, radikalisti, itd. – to onda više neće biti Bošnjaci.
A čemu služe te podvale o radikalizmu? Pa služe zastrašivanju, kako bi se Bošnjaci povukli u sebe, zastidili sebe, te pod tim islamofobičnim pritiscima prihvatili sintetički identitet koji im nudi krstaška fundamentalistička ideologija. A to je ona globalna fašistička sila, pod vođstvom Amerike, koja danas nastoji raznim medijskim i terorističkim pozorištima, promijeniti značenje islama. Tako su izmislili tzv. „Islamsku državu“, koju zovu i pišu bez navodnika, sa velikim početnim slovom „I“, i bez ograde „takozvana“, čime žele reći da je pojam islamske države upravo taj teror, klanje, odsijecanje glava, silovanje i sva druga bestijalna zlodjela koja čini ta bagra sastavljena od maloumnika i od zapadnih plaćenika, taj ISIL. Budući da je islamska država centar islamskog sna o pravednom društvu, da je islamska država neraskidiva od samog islama, kao vjerskog i društvenog svjetonazora koji se gradi na jednakosti i pravdi za sve, to znači da je organizirano predstavljanje pojma islamske države kao fašističkog i terorističkog prostora, zapravo, strateški zahvat da se islamu, koji se u cijelosti realizira u islamskoj državi, promijeni značenje. Činjenica da zapadni diplomati i mediji ovu terorističku huntu, sumnjivog porijekla, uporno imenuju kao Islamsku državu, kao da je to prava i priznata država a ne vojna i teroristička hunta, ukazuje na to da oni uistinu imaju prljavu ambiciju da u globalnoj svijesti pojam islamske države stave u istu ravan za pojmovima terora i krvoprolića. Tako je i sa pojmom džihada i džihadista, dakle onih koji slijede i provode džihad, boreći se za dobro u sebi i na dunjaluku.
E, vratimo se sad na izmišljenog njemačkog ambasadora gospodina Fašistu i stvarnog turskog ambasadora gospodina Džihada. Budući da je u zapadnim, a i ovdašnjim medijima, pojam džihada izravnat sa pojmom fašizma – jer ispada da su to dvije ideologije koje ganjaju da ubiju što više ljudi koji ne misle fašistički, odnosno džihadski/islamski, čini nam se primjerenim to poređenje jednog ambasadora koji se zove Džihad, u slavu svoje časne vjere, i izmišljenog njemačkog ambasadora koji bi se, po analogiji, mogao zvati Fašista. Pošto se djeci nigdje ne nadjevaju imena koja podsjećaju na zlo i naopako (izuzev možda kod Srba gdje postoje imena Ratko, Vuk i sl.), tako je nemoguće da neki Nijemac svome djetetu dadne ime Fašist ili Nacist. Otkud onda da se kod muslimana strefi to ime Džihad, kako se evo zove turski ambasador, ili prezime Džiho, kako se preziva moj jaran Ramiz, ako je džihad baš toliko zlo na dunjaluku pa da se sav stacionira u odsijecanju glava!? Sve nešto mislim kako bi Ramiz, a i drugi koji se prezivaju Džiho, ili Džihanović, u buduće mogli nadrljati, jer ispade da po svome prezimenu pripadaju onima što odscijecaju glave pred holivudskim kamerama. Naravno, nije problem u džihadu, već u američkim i drugim krstaškim fašistima koji borbu protiv islama vode i tako što preimenuju semantičku vrijednost temeljnih islamskih pojmova.
Džihad kao antifašizam
Ja sam džihadista. Borim se za dobro, odvraćam od zla. Ne smetaju mi kršćani, jevreji, ateisti, pederi, keroljubci i razni drugi nemuslimani. Allah nas je različitim napravio, da znamo cijeniti Pravi Put. Kakva bi bila svrha moje vjere, ako se ne bi imala u čemu ogledati? Džihad je borba na Allahovom Putu. A tolerancija je najviši stupanj i moći i borbe. Kad kao muslimani poštujemo druge i drugačije, time svjedočimo da u vjeri nema prisile, time smo na Allahovom Putu, u džihadu, pa nas se slobodno može zvati džihadistima. Ali, džihad se u javnom prostoru predstavlja kao sinonim za zlo i teror, čime se blasfemično vrijeđaju islam i vjerska osjećanja muslimana!
Urednici u medijima su, uglavnom, dovoljno obrazovani ljudi da znaju, ili da mogu znati, značenje džihada i mjesto džihada u srcu muslimana. Onaj koji kaže da je džihad zlo i teror, rekao je to da za Allahov Put, za svjetonazore i osjećaje muslimana. Ipak, na hiljade je medijskih primjera, i u Bosni i u Svijetu, imenovanja džihada terorom, simbolom zla, bestijalnosti i razvrata. U aktuelnoj semantičkoj percepciji na istoj su se razini našli i fašizam i džihad(izam), tako da je danas kazati: „Ja sam džihadista“, jednako kao kazati: „Ja sam fašista“. Baš zato, evo, časno je stati pred medijski streljački stroj istinskih fašista, islamofoba, onih koji svjesno i proračunato džihad imenuju terorom, da im se slobodno i suvereno kaže: „Da, ja sam džihadista!“ A njima, bezbeli, drago što se pojavila rečenica koju mogu vaditi iz konteksta, bez objašnjenja, kao onda kada sam napisao „Da, Srbi su genocidni“, misleći na političko srpstvo, a ne na srpskog čovjeka pojedinačno.
Evo im sad džihadiste, sam se prijavio, kao što se bombaš-samoubica sam prijavi da ga nema, pa se tako i ja, u tom „ekstremističkom ludilu“, ponosim onim što bi trebalo biti baba-roga, strah i trepet, riječ koja se izgovara sa strahom i gađenjem, kao što se izgovara riječ: fašista. Ali, drugačije je nemoguće suprotstaviti se tom bezočnom, organiziranom, zločinačkom i masovnom napadu na sveta značenja islama, osim da se radikalno podvuče crta na kojoj je znak jednakosti između džihada, Allaha, islama, muslimana, ljudskosti, hamanosti i demokratije. Ko udari na džihad, udario je na sve ove vrijednosti. Zato sam ja džihadista, jer hoću da branim dobrote moje vjere i slobode svake vjere, slobodu muslimana i slobodu svakog nemuslimana, baš onako kako džihad nalaže, a kako nam je u Bosni zavještao i Mehmed Fatih.
Zašto bih se ja, sa ovih superiornih civilizacijskih pozicija, na kojima džihad jeste, srozavao u okvir koji su islamu i muslimanima namijenili islamofobi, ti fašisti i genocidaši 21. stoljeća, koji su izračunali da se njihovi zločini neće vidjeti samo ako falsificiraju značenja islama u globalnom medijskom prostoru?! Prihvatiti njihov koncept blaćenja muslimana, značilo bi kao normalno prihvatiti osjećanje poniženosti i status žrtve. A oni upravo to hoće, da muslimani, kao nekada crnci u Americi, prihvate status drugorazrednih ljudskih bića. Na to kod muslimana jedino mogu pristati budale i plaćenici.
Na kraju ovog teksta valja se upitati šta ćemo sa ovog gore naslova: „Džihad u Republici Srpskoj“? Vidjeli smo da je turski ambasador Džihad stvarno bio tamo, ali nismo vjdeli ništa od džihada, makar retoričkog. A Genocidna Republika Srpska je zrela za džihad, za antifašizam, za oslobođenje od pobratimstva četnika sa teroristima iz tzv. „islamske države“. Jer i jedni i drugi, i četnici i ti teroristi ISIL-a, jednako bestijalno, kukavički, u čoporu, kao psi – kolju, odsijecaju ljudske glave i iživljavaju se nad nemoćnim ljudima. Džihad nije ono što čine teroristi ISIL-a, džihad je borba protiv njih! Da Amerika, kojim slučajem, nije s obje strane fronte, mogli bismo američki rat protiv ISIL-a zvati doprinosom džihadu.
Ali, Amerika je obučila i naoružala svoga „protivnika“, kako bi imala protiv koga ratovati, jer je to jedini način da vojno-industrijska hunta nastavi pljačkati američki budžet u cilju besmislenih i nepotrebnih ratova protiv muslimana. Sastavni dio tog režiranog rata jeste nastojanje da islam udalji od muslimana, kroz pripisivanje islamskih značenja hordi ubica i cionističkih plaćenika. A ako se muslimani distanciraju od temeljnih pojmova islama, onda to više neće biti muslimani, već muslimanski ostaci. Zato je borba za odbranu islamskih značenja u istom času i džihad i antifašizam.
Piše: Fatmir Alispahić
