Iz razgovora saznajem da je jedan Bošnjak, a drugi Goranac. Ne svađaju se… Gle čuda, kulturno diskutuju. Dva prijatelja iz djetinjstva, sada na suprotnim stranama, iz interesa ili ubjeđenja u to ne ulazim.
U jednom trenutku će ovaj Goranac, drugu Bošnjaku:
“Posmatram te niz godina, i sve vreme ličiš mi na Kalimera, koji stalno viče NEPRAVDA!”
Povuče dim cigarte, od koga se ne vidi ništa, samo se čuje glas. Pobudi se moje interesovanje za nastavak priče.
Da ti ispirčam jednu moju anegdotu. Za vrijeme Milosovića, dok je SPS harao po Gori, ja sam bio na strani tadašnje opzicije tj. Vuka Draškovića. Radio sam u državnoj službi, al sam bio protiv njega. Na jednim od izbora i ne sjećam se kojim po redu, i da li je bio lokalni, pokrajinski ili republički, bio sam posmatrač, akreditovan od strane SPO-a opozicione stranke.
Do 19:00 sati bio je slab odziv, ali prije zatvaranja biračkog mjesta navali “masa ljudi” da dolazi sa planine izmorereni, pocjepani samo da glasaju. Samo da ti opišem jednu ženu iz te mase ljudi, od čijeg znoja se nije moglo sjedeti u učionici. Umorna lica, sa ogrebotinama od branja ljekovitog bilja – smreka. Prolazi kroz hodnik i na sav glas viče “Neka nam živi Milosević”.
U tom momentu meni se upali lampica u glavi. Ima li smisla boiti se za promjene? Ako neko ko živi u takvom halu, jedva preživljva, krpi kraj s krajem i dobro mu je pod Milosevićem, zašto se onda ja bunim ako već imam sve privilegije. Čim su oni otišli, kažem posmatrčima iz SPS-a: “Radite šta vam je volja. Ja odoh”.
Možda je najlakše kao ovaj “čovjek” pobjeći i ostaviti sve da tamo neko drugi kroji vašu sudbinu… Ne znam, možda?
Slijedi nastravak konverzacije…
Ovaj Goranac sada postavlja direktno pitanje svom drugu Bošnjaku, uz konstataciju: “Što se ti stalno buniš i tražiš samostalnu Opštinu Gora, ako je vama “dobro” i imaš sve povlastice?”
Uvijek ćeš imati neke ljude, poput te žene koja će za sitnu socijalu doći s planine izmorena, dati glas takvom, a tvoja ideja promjena i neki viši cilj će ostati samo mrtvo slovo na papiru. I ponovo će ta žena na sav glas vikati “Nek nam živi Thaçi” il pak “Nek na živi Vučić”. Svejedno im je, zavisi samo sa koje strane “su plaćeni”, iz privremonog organa Gore ili iz Skupšitine Opštine Dragaš.
Muk….
Izlazim iz kafiterije… Pomalo razočaran, idem put kući i razmišljam: “Kakav smo mi narod? Postavljam sebi pitanje: “Kakav je čovjek potreban Gori?”. Sjetih se Sidranove poznate misli…
“Čovjek, koji se bori jedan dan u životu, je dobar čovjek. Čovjek, koji se bori cijeli dugi niz godina, je vrlo, vrlo dobar čovjek. A čovjek koji se bori, cijeli život do smrti, je NEOPHODAN!”
Zvuči kako fraza, ali Gori je neophodan takav čovjek. Onaj koji će se cijeli svoj život boriti za Goru ili je u protivnom neće biti, kao što je već sve manje i manje ima. Duh goranskog čovjeka je izgubljen, onog trenutaka kada je socijala postala ponos.
Gori nisi potrebni egzibicinosti, koji dođu i nestanu, niti karijeristi. Takvih imamo na pretek. Niti konformisti koji su se prilijepli za fotelje kao da su zalijepljeni “oho” lijepkom. Gora mora sama da iznjedri nekog koji će je ujedniti.
Kada prestanu da se važne odluke lome po leđima ovako malog i sitnog čovjeka, na kojoj će strani biti, da li će mu biti zakinut minimalac ili socijala tek onda možemo govoriti o nekakvom napretku.
I na kraju, dok ne sjednu za istim stolom Goranac i Bošnjak, kao ova dva druga, pa počnu da razgovaraju na jedan kulturan način, sa obostanim uvažavanjem, neće biti Gore, a kamoli samostalne Opštine!.
