Međutim, kada su u igri velike stvari poput trudnoće, a pritom je tu i ljudski faktor, stvari postaju zamršene, o čemu svjedoči priča Jessice Allen (31) iz Kalifornije, piše “Žena“.
– I treći dan nakon mog carskog reza i dalje sam nekontrolisano plakala, ljuta što gospođa Liu (biološka majka blizanaca koje sam rodila za nju) ne planira da ispuni svoje obećanje.
Naime, u ugovoru koji smo potpisale, a kojim se ona obavezala da će mi uslugu platiti 35.000 dolara, pisalo je i da će mi biti dozvoljeno da provedem sat vremena sa bebama prije nego što ih otpuste iz bolnice. Međutim, gospođa Liu i bebe (Mike i Max), kako su mi rekli, odavno su otišli iz bolnice. Nisam stigla da ih pogledam ni na sekund – odmah nakon porođaja sestre su ih odnijele, a sutradan me je gospođa Liu posjetila na 10 minuta i pokazala mi slike blizanaca.
– Baš izgledaju različito – prokomentarisala sam, a ona je brže-bolje sklonila telefon od mene.
Tada nisam znala da sam jednom rečenicom pogodila u centar. Ne samo da Mike i Max nisu bili identični blizanci – imali su sasvim drugačiji DNK. Mike izgleda kao Azijac, ali Max izgleda kao mješavina bijele i crne osobe. Sada znam da je to tako jer je zapravo moj – priča Jessica svoju nevjerovatnu priču.
Ispostavilo se da se u njenom slučaju desilo nešto izvanredno rijetko – superfetacija, stanje u kome već trudna žena ponovo zatrudni.
Jessica je odluku o surogat majčinstvu donijela šest mjeseci nakon što je rodila drugo dijete – željela je da ostane kući sa djecom umjesto da radi, ali je željela i prihode, pa joj se ovo učinilo kao najbolja opcija.
– Otišla sam kući i oporavljala sam se od carskog reza. Pokušavala sam da svoje sumnje potvrdim sa agencijom koja je i spojila mene i gospođu Liu, ali nisu bili spremni na saradnju. A onda sam jednog dana dobila poruku od nje. Poslala mi je sliku beba i pitanje: “Nisu isti, zar ne? Jesi se ikad zapitala zašto su tako različiti?”.
Par sedmica kasnije, djecu je odvela na DNK testove, i ispostavilo se da je Mike njen, a Max moj. Par dana kasnije, kontaktirali su me iz agencije da mi kažu da je gospođa Liu zvala i tražila nekoga da vodi računa o Maxu, jer ona “nije htjela da ima išta sa njim”. A onda mi je uskoro i stigao zahtjev za kompenzaciju od nje, na cifru od 20.000 dolara.
Suprug i ja smo već potrošili dobar dio para koje smo dobili od nje, ali morali smo da se snađemo i preuzmemo Maxa. Na moje gađenje i užas, gospođa Liu je rekla da, ukoliko ne isplatimo traženu sumu, daće Maxa na usvajanje. Morali smo da platimo da bismo usvojili rođenog sina – koliko je to morbidno?
Za početak smo angažovali advokata koga smo platili 3.000 dolara, i on je uspio da smanji cijenu. I ne samo to, uspio je i da natjera agenciju koja nas je i spojila da plati dio troškova.
Sada uživamo u našem sinu kome smo dali ime Malači. Raste u sjajnog dječaka i obožava svoju stariju braću. Ne kajem se što sam bila surogat majka jer to znači da bih se kajala i što sada imam svog sina. Samo želim da natjeram druge žene da malo razmisle o surogat majčinstvu – djeluje lako, ali može da se pretvori u noćnu moru. A nekada, kao u mom slučaju, iz noćne more može da izroni nešto predivno.
