Vjera je najveća čovjekova blagodat u životu, koja mu daje snagu da uspješno prebrodi nedaće što ga pogađaju, i bez vjere čovjek bi bio izgubljen u vremenu i prostoru, jer ne bi znao kako da odgovori na izazove koje pred njega stavlja savremeni život pun iskušenja. S jakom vjerom, uklesanom duboko u srcu, vjernik se lako nosi sa izazovima vremena u kome živi. Izazov podijela i rasprava prouzrokovanih mržnjom koja je proistekla iz zavidnosti, često puta vode ka kleveti, potvori i omalovažavanju drugih ljudi. Slijepo utrkivanje za ovosvjetskim koristima poput imetka, pozicije u društvu, slave i moći, uzrok su duševnih bolesti iz kojih kasnije proizilaze prethodno navedene stvari. U takvom vaktu iskren čovjek je licemjer, dok je licemjer iskren, jer sposobnost nekih ljudi dovodi u iskušenje i one dobre među njima da povjeruju u klevete koje ovi plasiraju prema svojim oponentima i onima kojima su predmet njihove zavisti. Ono što je možda najžalosnije kada je u pitanju ova pojava, jeste činjenica da je ona zahvatila mnoge muslimane i na taj način iznova prouzrokovala podijele među njima. Međutim, postavlja se pitanje kako čovjek, koji zna da je čist i da je njegov odnos prema Allahu dž.š. iskren, da odgovori na takve izazove i pojave? Prije svega, čovjek vjernik treba biti svijestan da mora imati iskušenja u životu, jer je to Božiji zakon na zemlji.
Uzvišeni Gospodar u Kur’anu časnom kaže: ”Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Kur’an, Al-Ankebut, 2,3)
Svi ljudi neminovno imaju određena iskušenja u životu, a vjernici posebno. Zbog čega onda da se vjernik brine šta o njemu drugi pričaju, kada je svijestan da nikada niko nije udovoljio ljudima. Upravo zbog te činjenice, vjernik se treba truditi da udvolji svome Gospodaru u suprotnom, šta mu vrijedi da posjeduje sva bogatstva svijeta, najbolje prijatelje, udoban život, dobru poziciju i poštovanje u društvu, ako njegov Gospodar nije zadovoljan s njim? Zar vjera nalaže da se čovjek mora nekom pravdati? Ako bi to radio, čovjek bi onda upao u skriveni ili mali širk/mnogoboštvo, jer bi se trudio da zadovolji ljude na uštrb Božijeg zadovoljstva. Ljudi k’o ljudi, uvijek će nešto pričati. Čovjek vjernik treba biti svijestan da nikada neće moći zadovoljiti onoga ko mu zavidi i ko ga mrzi. Što god učinio takav neće biti zadovoljan njime i uvijek će plasirati određene klevete o njemu, zašto onda da ga zabrinjavaju priče i tračevi duševno bolesnih ljudi, koji nisu sredili situaciju u vlastitoj kući a brinu se o drugima. Također, vjernik treba biti svijestan činjenice da mu niko neće moći nanijeti štetu osim ako to Uzvišeni Allah dozvoli, pa što da se onda brine zbog glasina i kleveta niskoduševnih ljudi, koji nemaju pametnijeg posla osim da pričaju o drugima? Čovjek treba stalno da traži oprost za svoje grijehe i ne gleda na druge zato što mu oni ne mogu kod Allaha niti pomoći niti odmoći. Svijestan te činjenice, vjernik treba stalno da izgrađuje i poboljšava svoj odnos prema Stvoritelju, jer ako umre, a njegov Gospodar nije s njim zadovoljan, ništa mu neće pomoći to što je s njim bila zadovljna čitava jedna zajednica, država i narod.
Kaže Uzvišeni u Svojoj Časnoj Knjizi: ”Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti!” (Kur’an, At-Tawba, 72)
Kada ovo vjernik pročita, zar može sebi dozvoliti da ga neko rastuži i zabrine svojim prljavim tračevima i klevetama, koji su rezultat zaprljanosti duše savremenim duševnim bolestima. Zašto da se iskreni vjernik brine šta o njemu pričaju i šta mu lijepe iza leđa osobe koje se ustručavaju da mu to kažu u lice? Istina se uvijek govorila u lice a ne iza leđa, to je osobina onih koji su slabići i oni koji lažu. Prvi nemaju hrabrosti da kažu istinu u lice iz više razloga, dok drugi znaju da je ono što plasiraju laž i kleveta na tu osobu koja predmet njihove bolesne težnje da je degradiraju, i zato se ustručavaju da to kažu istoj toj osobi u lice, pa posežu za najprljavijim sredstvima, a to su trač i kleveta jer čovjek kada mu govore iza leđa nije u stanju da se brani.
Allah dž.š., kaže: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Kur’an, Al-Hugurat, 12)
Ebu Hurejre prenosi r.a. prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: ”Znate li ko je propalica?” Odgovorili su: ”propalica kod nas je onaj koji nema niti dinara niti imetka!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Uistinu, propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnjem danu s namazom, postom i zekatom. Doći će a opsovao je ovoga, ovoga je potvorio, ovome je bespravno uzeo imetak, ovome je prosuo krv, ovoga je udario. Pa će se ovome dati od njegovih dobrih djela, pa će se dati i ovome od njegovih dobrih djela. Pa, ukoliko se potroše njegova dobra djela prije nego li se izmiri, uzet će se od njihovih loših djela i bit će stavljena na njega a zatim će biti bačen u Vatru!” (Hadis bilježe Muslim i Tirmizi)
Dakle, vjernik može biti samo na dobitku kada ga drugi tračaju i kleveću, jer će na onom svijetu to pošteno naplatiti. Također, vjernik treba biti svijestan toga da je najbitnije da li je Allah, dž.š., zadovoljan njime i da u tom pravcu ulaže napore kako bi dočekao smrt a njegov Gospodar zadovoljan njime.
Plemeniti i Milostivi Gospodar u Svojoj Časnoj Knjizi kaže: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (Kur’an, Al-Fagr, 27,28,29,30)
Piše: Fahrudin Vojić
