Na putu ka EU stradava veliki broj izbjeglica. Grupa evropskih novinara utvrdila je da je do sada poginulo mnogo više ljudi nego što se misli. Samo od 2000. godine, život je izgubilo preko 23 000 osoba.
1. Balša Brković, sin nasljednog špijuna, jedan je od potpisnika pisma upućenog potpredsjedniku SAD Džozefu Bajdenu povodom njegovog predstojećeg susreta sa premijerom Milom Đukanovićem 8. aprila u Vašingtonu. U tom pismu se, pored ostalog, kaže da je Đukanović “antipod demokratiji, vladavini prava i temeljnih vrijednosti zapadne civilizacije”.
Balša je postao zboravan: je li mu kokain koji šmrče načinio pustoš u glavi? Ne znam, ali mi pamtimo da je Balša, kao Đukanovićev izmećar, tog „antipoda demokratiji, vladavini prava i temeljnih vrijednosti zapadne civilizacije” branio od Marka Vešovića i Šekija Radončića.
2. U pogovoru Šekijevoj, u Vijestima objavljenoj knjizi “Iza maske“ rekao sam da je njena objektivnost lijek od navijačkih strasti i naveo slučaj Aćima Višnjića osuđenog zato “što je ‘javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore u vezi sa vršenjem njihove funkcije…’ Kazna: ‘pet mjeseci zatvora’. Sat prije nego što su ga policajci odveli u Spuž na izdržavanje robije, Višnjić mi je za Monitor kazao: ‘Osudili su me za ono što sam govorio u Skupštini Crne Gore. Dakle, pogazili su Ustav CG gdje jasno piše da poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za govor i glas u Skupštini“.
Šekijeve riječi komentirao sam ovako: “U času kad ga šalje u zatvor, Đukanović je manji i mizerniji od Višnjića, jer sebe stavlja iznad Ustava, čime nas je podsjetio na nadustavnog Đukanovića iz doba kad je kao Slobin šegrt bio ‘ratnik za mir’, i na Đukanovića kao gojenca socijalizma u kojem, znamo, ‘nema slobode za neprijatelje slobode’. Stoga se moja ljudskost buni protiv siledžije na vlasti i ne mogu ne biti na strani Višnjićevoj, svejedno što znam da je riječ o jednom od žešćih četnika domaće izrade. Jer Ustav mora da štiti i bradonje i protubradonje. U protivnom, nismo se mrdnuli od Nikole Pašića koji reče: ‘Zakoni su za protivnici!’ U ovoj knjizi nisu rijetke stranice kad me istina liječi od navijanja i kad se, mada sam zakleti separatist, okrećem protiv onih koji su za Nezavisnu i stajem na stranu ljudi kojim ni ime ne mogu čuti. Jer ne bih ti ni pjan poigrao za Nezavisnu u kojoj, ma ko ti bio, kao poslanik moraš robijati zbog onog što si u Skupštini, štićen Ustavom, kazao protiv Kralja i Vlade“.
Balša je, kao urednik, iz mog pogovora izbacio Šekijev intervju s Višnjićem i moj komentar, jer, u dane kad su Vijesti objavile Šekijevu knjigu, Miodrag Perović, poznatiji kao Miško Kesedžija, bio je finansijski zaljubljen u Mila, a Balšin babo Jevrem je u Crnogorskom književnom listu služio Milu čas kao drenova batina, čas kao metla i lopata.
3. Podsjećam vas na temeljno novinarsko načelo mafije iz Vesti i Monitora koje je Esad Kočan formulirao u Vestima: “Naše interpretacije su nove činjenice”, jerbo su Kočanovi interpretatori “jači od obje akademije”, i Cane i Dane. Što je u praksi značilo: da srušiš Milovu diktaturu, ukini diktaturu činjenica i zavedi diktaturu etiketa. Zato me Balša Brković u Vestima proglasio “prvim udbaškim perom Crne Gore”.
Balša je pisac odhranjen parama dvije Udbe, jer je sin Jevrema Brkovića koji je bio prvo udbaško pero Beograda i izražavao se Lekinim narječjem, to jest pisao pesme (l)ekavicom, a kad se iskompromitirao kao doušnik, pobjegao je iz prestonice i u Titogradu postao Dukljanin i prvo udbaško pero Montenegra.
4. U knjizi „Sujeverice i druge reči“ (1990.) Branko V. Radičević opisao je kako je Jevrem poslao u zatvor Borisa Jovančevića: optužio ga “da je za kafanskim stolom u Moskvi pričao kako je u Beogradu asfalt, a u okolini Beograda blato do kolena. I kako bi bilo korisno za otadžbinu da se Josip Broz, koji se tih dana nalazio u Indiji, ne vrati živ sa svog besmislenog puta koji užasno košta njegovu jadnu, siromašnu zemlju”.
I tužilac digne optužnicu. “Cinkaroš se pojavio pred okružnim sudom kao glavni svedok. Nemilosrdno je optuživao nesrećnog čoveka. U jednom trenutku nešto je tresnulo u sudnici. Nešto se stropoštalo. Slomilo. Istog časa ustao je brkajlija, porotnik. Zgađen, crven u licu. Upitao je glavnog svedoka optužbe: ‘Šta si po zanimanju?’ ‘Književnik’. ‘Književnik! Sram te bilo! Ti književnik!’ Jevrem Brković, nazvani književnik, blesavo se osmehivao. Nastavio je da optužuje nesrećnog čoveka”. Porotnikova reakcija “nije pomogla optuženom. Okružni sud u Beogradu, koji se nalazi na uglu ulice kneza Miloša i kraljice Natalije, osudio je pesnika Borisa Jovančevića na tri godine robije koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici”.
5. Iz feljtona “Zatvorska razmišljanja Vjenceslava – Vjeke Čižeka”, čiji je autor Želimir Bošnjak koji je radio po zatvorima kao odgajatelj i pedagog, prepisujem stvar odavno znanu Crnoj Gori: “Čižek je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine publicirao neke pjesme, ali je odbio publicirati neke režimske članke, pa je morao napustiti Crnu Goru. Otišao je u Beograd, gdje ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio crnogorski pjesnik Jevrem Brković, nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava: ‘Svatko od nas da glavu ima, s kojim pravom. Priznajte sami, sasvim je dosta narod s jednom glavom’. Tu je pjesmu Brković odnio u policiju, i na suđenju mu bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora u Sremskoj Mitrovici“ (Oslobođenje 8. jul 2011.). Kao sin policajca koji je obezbjeđivao zatvor, Jevrem se držao riječi onog kagebeovca iz Konradovog „Gubitnika“: “Druže, ovde nema doušnika. Ovde postoji samo odanost partiji, doušnici su na drugoj strani“.
6. Na osnovu Jevremove dostave, pjesniku Sretenu Peroviću je oduzeta nagrada za knjigu „Seansa“ (1958) koju mu je dalo UKCG. Jevremov sam tekst temeljito izanalizirao u knjizi „Špijun iz Piperah“, a ovdje dajem završni odlomak.
U analizi za nadležnu službu Žbir je rekao da u knjizi „Seansa“ Perović “cijeli jedan ciklus posvećuje svojem ocu”, a ako bismo cijele cikluse posvećivali četnicima koje je “revolucija uklonila”, kako Jevrem veli, to bi socijalizam, onaj u Kučima pogotovo, odvelo u ambis. Zatim je dodao da je Sreten “bio tako neumoljivo drzak da je i samo preduzeće ‘Narodna knjiga’ obmanuo. Bez ičijeg znanja otišao je u kotorsku štampariju ‘Andrija Patalšić’, predstavio se radnicima kao autor knjige, koji je ovlašćen od Narodne knjige da može pregledati rukopise i da ih ako treba dopuni i ispravi. Tom prilikom je Perović dao slovoslagačima otkucanu posvetu i rekao im da je ubace u ciklus ’Između tebe i mene’. Perović je sve to uradio a da direktor narodne knjige ili bilo ko iz toga preduzeća nije imao ni pojma o svemu tome. Šta dokazuje ovaj i ovakav postupak Perovića? Dokazuje da je njemu bilo itekako stalo da se taj ciklus pojavi sa posvetom njegovom ocu. Da je to samo obična naivna želja za oduženje duga mrtvom roditelju, kakav bio da bio, Perović ne bi toliko insistirao jer mu se on već odužio velikom posvetom cijele svoje knjige, njegovog pjesničkog prvjenca. I drugo, on se tom ocu odužuje spominjući ga u skoro svakoj pjesmi”.
U Jevremovoj pjesmi „Gorkina priča o našoj krvi“ Jevremova majka sjeća se “Crnojeve kćeri” koja Žbiru “udari gospoštine velje biljeg”. Špijati šta je Perović radio u štampariji Andrija Patalšić, kod direktora i radnika Narodne knjige raspitivati jesu li znali da je “Neumoljivo Drski“ dao slovoslagačima posvetu ocu i rekao im da je ubace u ciklus „Između tebe i mene“, sve su biljezi “gospoštine velje”, svojstvene Lekinim dopisnicima.
Ove činjenice Crnoj Gori su odvano znane iz moje knjige „Špijun iz Piperah “, ali je Žbir i dalje ikona Vesti i Monitora, a najviše ga slavi Balša, glavni urednik kulturne rubrike Vesti.
7. U Montenegru se nasljeđuju titule serdara, vojvoda, špijuna i tako dalje. Knjiga Vasilija Markovića “Cole od Seocah” kaže da je Jevrem Brković – nasljedni špijun. Marković, koji je iz Pipera, odakle i Žbir, o Jevremovom “srednjem slovu“, to jest ocu kaže: “Što da ne prećuti ono dobrovoljstvo u okupacionim cokulama srbijanske soldatije prilikom ujediniteljskog disciplinovanja Crne nam Gore i učešće u lovu i odstrijelu. Što bi razglašavao kumovsko smaknuće Steva Stevovića?“
Kad me Balša proglasio “prvim udbašim perom Crne Gore”, naveo sam dokaze da je Jevrem bio prvo Lekino pero, a nek sin, rekao sam, ponudi dokaze za tvrdnju da sam “prvo udbaško pero“, i nek baci prepričavanja, jer i ja znam razne priče, recimo onu da je Balšin đed Novica prošpijao Srbima komitu Steva Stevovića, svoga kuma, i da se u Seocima zborilo: “Kad sjedne da ruča, Novica svog kuma srče užicom iz pljata!”
Nasljednog špijuna sin, koji me proglasio “prvim udbaškim perom Crne Gore” iz koje sam 1963. pobjegao, u Kesedžijinoj hajci na Šekija i na mene nakenjao je svašta, jer ne možeš nekažnjeno godinama ušmrkivati kokain, i ne možeš biti godinama mafijašev izmećar a ostati pisac. U “Anatomiji jedne hajke” Šeki je razmotrio jedan Balšin povraćak:
U Monitoru od 11. maja “Balša Brković, prvo poltronsko pero Crne Gore, ponovo će svojim umjetničkim repom mahati pred gazdom Miškom, etiketirajući Gazdine oponente: ’Cijela ta imbecilna priča ovdašnjih gebelsovskih propagandista je zapravo – smiješna. Mislite da iko u Crnoj Gori (gdje se dobro zna ’šef’ svega i svačega) vjeruje da je ovdje šef mafije jedan profesor univerziteta? Zar neko zaista vjeruje da se u Crnoj Gori u sukob sa Đukanovićem ulazi da bi se – obogatilo. Zna se što se dobro plaća u našoj domovini – ljubav prema diktatoru, a ne kritikovanje. Iz kontakta sa ljudima vidim da čak ni aktivisti DPS-a ne vjeruju u sve te propagandne gluposti jednog novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga’ (…)
Balša nam je otkrio kako se u CG postaje milijunaš: prodajom ljubavi Diktatoru. I siromašni profesor računa je morao proći taj mukotrpni put do bogatstva. Zahvaljujući Balši, tajni više nema, najzad je poznato porijeklo imovine tajkuna M. M. Perovića: do silnog novca je došao naplaćujući ljubav Diktatoru, koga je volio do posljednjeg eura. Tek kad je prodavac ljubavi postao enormno bogat, ujeo je korisnika svojih usluga za ruku, srušio korito i počeo da drži tirade o poštenju i moralu. Danas Don Mikeli, kao medijski diktator, kupuje i plaća ljubav, a Balša je za tu vrstu uslužnih djelatnosti veoma spreman”.
O Balši kao sveznalici govorili smo u knjizi “Miško Kesedžija i njegove bize“, pa se pitam: pošto Jevrem više ne špija, jer ga uši više ne služe dobro, okle njegov sin zna da u Crnoj Gori niko ne vjeruje u priču da je “šef mafije jedan profesor univerziteta“ koji je, slučajno, Balšin gazda? Je li se Balša latio špijanja za Kesedžiju? Ako jest, to je u redu: šteta bi bilo da se u porodici Brkovića ugasi najplemenitija tradicija.
“Zna se što se dobro plaća u našoj domovini – ljubav prema diktatoru”, veli Balša, jer je tu ljubav dugo naplaćivao, stoga je kao urednik Vijesti branio Mila od “prvog udbaškog pera Crne Gore”: iz mog pogovora Šekijevoj knjizi izbacio je Šekijev intervju s Višnjićem kao “imbecilnu priču” koja je ”zapravao smiješna” , i moj komentar te priče kao “propagandnu glupost”.
A kad kaže da “čak ni aktivisti DPS-a ne vjeruju u sve te propagandne gluposti jednog novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga“, Balša očekuje, kao svi Miškovi kerovi, da mu se na riječ vjeruje: tvrdi da iz “kontakata sa ljudima“ zna šta o našem pisanju misle Kesedžijini protivnici, jer se iskompromitiranom Miškovom izmećaru DPS-ovi ispovijedaju kao popu: ovu imbecilnost je mogla objaviti samo lipsotina zvana Monitor.
Ili je Balša prepisao Rifata Veskovića, zvanog Magarica, koji je, kako su prenijele Vesti, “izrazio uvjerenje da u epohalno otkriće Radončića niko ne vjeruje, ‘čak i nalogodavci novih istraživanja i istraga ratnih zločina posredstvom novog filma’“. Ili je ovo Magarica iz Bihora napisala po Balšinom naputku?
8. Jedanaest mjeseci smo, jednom nedjeljno, nekad i dvaput, u Pobjedi objavljivali tekstove krcate činjenicama koje su Mišku Kesedžiji i njegovim kerovima otkinule nos kao kurvama, i na kraju sve to objavili u knjizi debeloj 237 strana, pa ipak Miškov ker, othranjen parama dvije Udbe, s lovćenskih visina sve to proglašava “propagadnim glupostima”, što jeste ”gospoštine velje biljeg”: time je poništio sve naše činjenice, jer njegova etiketa je nova činjenica jača od Cane i Dane. Ili je, kad je ovo pisao, ušmrknuo prejaku dozu kokaina? U svakom slučaju, ne možeš godinama biti izmećar običnog kriminalca, a ostati pisac.
