Akademski slikar i jedan od najnagrađivanijih bh. umjetnika Adin Hebib svjetski je putnik u pravom smislu riječi. Najteže od svega je natjerati ga da hronološki poreda gradove u kojima je živio, izlagao i imao ateljee. Takva iscrpna priča nastajala je pet godina i bit će objelodanjena za nekoliko mjeseci na 800 stranica. Riječ je o monografiji za koju se pobrinuo Anto Žužulj i upravo se nalazi u štampariji “Školske knjige Zagreb”.
– Napravljena je, kao i ovaj intervju, od šlaufa i vremena kada sam bos hodao uz Neretvu, krao trešnje u tuđoj bašti pa do danas – otkriva Hebib.
Pubertetski prkos
Rođen je 11. marta 1955. u Mostaru i odrastao je uz majku Muneveru, oca Muhameda i starijeg brata Edina. Ranog djetinjstva, u kojem je žarko želio biti upravo ono što je poslije postao, rado se sjeća, kao i svoga komšije Jusufa Nikšića, čija je djela nerijetko krišom posmatrao.
– Imao sam lijepo djetinjstvo, zato nikada ne slikam crnom, izuzev u ratu, kada mi je ponestalo boja. S bratom sam se uvijek šalio na taj račun, da je stariji, ali ne i pametniji. On danas živi u Švedskoj. Završio je građevinski fakultet i obavlja funkciju direktora za urbanizam grada Geteborga. Rat ga je otjerao gore i Edin se davno pomirio s tim, a ja sam taj koji iz nekog “ciganluka” želi ostati ovdje, jer ne mogu živjeti bez ovih prostora – kaže slikar.
Njegov talent prvi put javno je priznat Prvom nagradom Jugoslavije za poštansku marku, kada je u osmom razredu na temu “Mrtva priroda” nacrtao ćup. Upisao je Srednju tehničku školu i nekoliko godina kasnije napustio rodni grad te počeo turneju svog obrazovanja od Sarajeva, Beograda, Pariza do Kaira.
– Imao sam 17 godina kada sam otišao iz Mostara u Sarajevo. Zahvaljujući pubertetskom prkosu, odlučio sam napustiti sve i sam sebi se dokazati – prisjeća se Hebib.
Pariz mu je prvi put postao adresa u avgustu 1975. Sjesti na voz i otići, bila je velika stvar u to doba, dodaje umjetnik te priznaje da opstanak na Zapadu i nije bio toliko lagan.
– Prošao sam mnogo toga, od istovaranja vreća na brodovima u Roterdamu do kopanja kanala u Njemačkoj, a slike sam čuvao u svom kombiju. Tako se i desila ta Prva evropska nagrada za mlade slikare – prisjeća se Hebib svog života u periodu od 1986. do 1988. godine.
Posljednji avion
Vjetar u leđa dobivao je i od svojih prijatelja Davorina Popovića i Mersada Berbera.
– Sa Popovićem sam se družio više od 30 godina i mnogo mi je pomoglo to što me je on nazvao Slikarom. Kada smo jedne godine Berber i ja izlagali istovremeno u Istanbulu, on u Taksimu, ja na Nišantašu, presreli su ga i pitali da li je on taj slikar, a on je rekao: “Ne, ja sam Mersad Beber, a Slikar je na Nišantašu.” Strašno mi je mnogo pomogao – priznaje Hebib.
Adin je u proljeće 1992. godine iz Kaira doputovao u Sarajevo i tako osjetio svu gorčinu rata.
– Nazvao me je Popović i rekao mi da po gradu hodaju “neke čarape”. Sjeo sa na posljednji avion koji je letio na relaciji Kairo – Beograd – Sarajevo. Već se pucalo. Bio sam ranjen u zadnjicu i sada imam veliki ožiljak. Sreća u nesreći, jer je metak pogodio torbu s crtežima koju sam nosio na leđima i tako skrenuo pravac kretanja – nastavlja slikar.
U to vrijeme bezuvjetno je pomagao ljudima, a njegov kist pokazao se kao zlata vrijedan. Zahvaljujući njemačkom pasošu, za razliku od ostalih bh. građana, granice drugih zemalja lako je prelazio. I švercovao je.
– Dvadeset sedam ljudi poršvercovao sam preko granice. Tako sam upoznao i svoju sadašnju suprugu Delilu. Ja nikada nigdje nisam bio izbjeglica, mogu živjeti gdje god hoću, ali nekako se uvijek vraćam svojoj zemlji i svome Mostaru – priznaje Hebib, koji je1994. proglašen počasnim građaninom Geteborga i odbio je poziv da ostane u Švedskoj, a na poklon su mu nudili kuću, atelje i čamac.
Četvrti brak
Koliko i njegova bogata karijera, toliko je zanimljiv i njegov privatni život. U posljednjih šesnaest godina u braku je s Delilom, majkom njegove najmlađe kćerke Hene i četrnaestogodišnjeg sina Dina. Iz prethodna tri braka ima Miu (35), umjetnicu s adresom u Njujorku, sina Tinu (22) te 20-godišnje blizanke Stelu i Doriju.
– Zaljubio sam se i prvi put oženio još kao student 1977. i razveo četiri godine kasnije, jer je supruga Maida postavila uvjet – ili brak ili umjetnost. Odabrao sam umjetnost. U narednih jedanaest godina bio sam sam, školovao sam se, putovao po svijetu i onda sam došao u Mostar i našao lijepu curu. Roditelji su mi bili u Libiji, a ona pobjegla od kuće i šta ćeš? Zvala se Aida – rodila mi je Tinu. Stelu i Dariju dobio sam u ratu sa suprugom Vanjom. Ponosan sam i slab na svoju djecu, ali i zahavalan svojim suprugama koje su me razumjele kao čovjeka i umjetnika – kaže Hebib.
Iako svakodnevno slika i do deset sati, svaku priliku Slikar rado koristi za porodična druženja.
– Svi se okupimo na godišnjem odmoru. Želim da moja djeca ne vide sve u novcu. Imao sam dosta kriza, nije bilo lako opstati i odgajati ih. Kad god sam imao problem, rješavao sam ga u ateljeu, ne volim kukati vani, a kada bih u kistu vidio novac, automatski bih ga slomio – tvrdi Adin.
Prepoznatljiv je i po svojim uvijek šareno nalakiranim noktima, naušnicama u ušima, a u društvu i kao dobar poznavalac vina.
– Nokti su moj zaštitni znak, kao i cipele, koje crtam i pravim u radionici jednog Zagrepčanina. U uhu nosim šest halki, odnosno onoliko koliko imam djece. Četrdeset godina imao sam porok cigarete, a sada sam prešao na nešto modernije. Ne pušim, fućkam kube, koje mi je donijeo prijatelj iz Amerike. Volim i druženja, a u posljednjih deset godina uglavnom uživam ispijajući “carsku žilavku” iz vinarije Grge Vasilja – govori umjetnik.
Popović, Žera, Tifa…
Dobar dio života Hebib je proveo družeći se s Davorinom Popovićem, Mirzom Delibašićem, Draženom Žerićem Žerom, Mladenom Vojičićem Tifom.
– Od Davora sam naučio da reagiram na prvu, od Mirze malo da mudrujem, iako ja to baš i ne znam najbolje. Moj vjenčani kum s Delilom bio je rahmetli Benjamin Filipović. Nažalost, oni više nisu među živima. Ostao mi je moj Tifa, koji me beskrajno usrećio novim CD-om, moj Žera, kojem sam bio vjenčani kum i za kojeg sam mislio da se nikada neće oženiti, i moj dragi Halid Bešlić – dodaje Hebib.
Nage žene
Iako novac za Hebiba ne predstavlja nikakvo mjerilo, otkriva da je jednu svoju sliku naplatio čak 230.000 njemačkih maraka. Njegov rad kreće se od slikanja supruga visokih funkcionera, portreta do slikanja nagog ženskog tijela.
– Pozirala mi je i Severina, ali reći ću vam nešto zanimljivije. Ovih dana u svom ateljeu slikam jednu regionalnu zvijezdu. U onom sistemu važne ličnosti dovodile su mi svoje supruge i te su slike završile u njihovim spavaćim sobama – govori Hebib.
Moj grad
Hebib će uskoro, nakon dvanaest godina, izlagati u svom Mostaru.
– Pred svojim gradom uvijek strepim. Čim prođem Jablanicu, tresem se. U Mostaru sve okreću naopako pa i kad čovjek umre, oni kažu: “Šta on ima umirati?” Možda je to razlog i što sam mu se uvijek vraćao i što dole još imam stan i želju da u njemu provedem barem šest mjeseci u godini – kaže Adin.
