Izbor priredio i sa goranskog preveo: Sadik Idrizi Aljabak
ESUD ISLAMOVIĆ – MEDO GORANIN (1926 – 2002)
Mesud Islamović je rođen u Banjoj Luci. Roditelji su mu u Bosnu doseljeni iz goranskog sela Borje. Od njih je naučio goranski, mada nikada nije bio u Gori. Kad se spremao da je posjeti, započeo je rat. Pisao je poeziju i prozu. Jedan od vrlo rijetkih i prvih pjesnika koji se služio i goranskim jezikom.
Objavljene knjige: Igre vremena (1956), Mostovi u očima (1959), Glasam za ljubav (1963), Pozdrav (1968), Vododerine sna (1971), Cvjetovi u očima duše (1986); Romani – Mahala (1973), Daira (1980.), Sirat-ćuprija (1986), Bedr i mag (1987), Gorani i čaršija.
SOM BIF I ŽITO
Som bif so kuvet dozreno žito
Vo mene beha čisti plodoj
Svakua godina snaga mi ga kosile
Treska do zemna mi ga povenale
Na kraj ostanahme zemna i ja
So kuvet semenja vo koren
I galiba zaradi tija dohiđaha
Insanske proleća…
BIO SAM I ŽITO
Bio sam sazrelo žito.
U meni je bio čist plod,
a svake godine su mi snagu kosili,
stabljiku do zemlje savijali…
Na kraju smo ostali zemlja i ja,
snažni u korijenu svog sjemena.
I možda su zbog toga dolazila
plodnija proljeća…
SOM BIF I KAMEN
Muje se oči tupe dupke vo kamen
i tepane od vreme se opraha
od nih
Som ostanaf kamen frlen na džada
i zabrajen
Ponekua grebenica će krvari za nekuje želanje
Muje se oči tupe pucanice vo kamen
belki zardi tija nemam s`vza…
BIO SAM I KAMEN
Moje su oči tupi urezi u kamenu
i sva šibanja vremena su se saprala
od njih…
Ostao sam ja – kamen, bačen na putu,
zaboravljen…
poneka ogrebotina prokrvari za nečijim plakanjem.
Moje su oči tupi urezi u kamenu,
možda radi toga nemam suza…
NAZIF DOKLE (1945 – 2014)
Nazif Dokle je nesumnjivo najveći intelektualac iz albanskog dijela Gore, ali i Gore u cjelini. Objavio je više od 35 knjiga na albanskom i goranskom jeziku. Pored ostalog, objavio je dvije zbirke narodnih pjesama, knjigu narodnih pripovjedaka, veliki goransko-albanski rječnik sa preko 43 hiljade jedinica i drugo. Bio je i slikar, skulptor, istraživač.
Objavio je dvije zbirke pjesama na goranskom: Muke mile (2000) i Sve ka se razviva vrba (2014).
GORO MUA…
Eh, Goro mua,
Ja sin i gljedanik tvoj,
Đurđevden do Đurđevden,
Najpristalo cveće, zeljena gorska vrba,
Potka ti stavam na porta,
A ti nikat jena čučka ne mi vrati.
Ti se podmladuješ,
Ja ostarujem i ostarujem,
Srce neka tegne,
Duša što te saka.
GORO MOJA
Eh, Goro moja,
Ja sin i gledanik tvoj,
Od Đurđevdana do Đurđevdana,
Najljepšim cvijećem, zelenom gorskom vrbom,
Kapije tvoje kitim,
A ti mi nikad buket ne uzvrati.
Ti se podmlađuješ,
Ja satrim i starim,
Srce neka pati,
Duša koja te voli.
KE IZVIRA I TEČE ZDRAK…
Ot kole ka im go tražim čukundedovcam trak,
Gladen i žeden po šume, po planine i po reke,
Gof i bos, pešak, po ridoj i karpe, ke ne… i pot prak.
Ot Murga duri Murgajec ništo živo…, pak
Du v’ Rodope, ke živeše još Orfeot, tamo go strete.
Me pozna i me izpraj ke s’nce, kede izvira i teče zdrak.
GDJE IZVIRE I TEČE ZRAK
Odavno tražim trag svojim čukundjedovima,
Gladan i žedan kroz šume, planine i rijeke,
Go i bos, pješak, preko brda i stijena, gdje ne… i ispod praga.
Od Murge čak do Murgajeca ništa živo…, tek
U Rodopima, gdje živješe Orfej, tamo ga sretoh.
Prepozna me i ispravi ka suncu, odakle izvire i teče zrak.
SADIK IDRIZI ALJABAK (1954)
Objavljene knjige: Muhadžirluk, pjesme (1997), Nepogodni išareti, pjesme (2002), Gora, daleka i sama, pripovijetke (2004), Drugo ime sna, izbor poezije (2012), Jezik i stil narodne poezije Gore, monografija (2012).
Poezija mu je prevođena na turski, albanski, bugarski, slovenački i romski jezik.
Prevodi sa makedonskog, albanskog i engleskog jezika.
AZIL
ako idete svi
(a viđim ste trnalje)
koj će zborne jezik naš
dukat istenčen
ot babovci začuvan
vo godine mlogo poteške
ako izbegate svi
dženazina koj će isprati
du grobišta parosane
koj će dava ime cvećinam
vo ljivade pokraj reka
svi ako idete
(ka što ste rnalje)
sokaci će se zagajljujet
kuće prazne će ostanet
pesne naše za nikogo
AZIL
ako odete svi
(a pošli ste već)
ko će zboriti jezik naš
dukat istančan
od djedova sačuvan
u godinama preteškim
ako pobjegnete svi
dženaze ko će ispraćati
do mezara zapuštenih
ko će cvjetovima
ime poklanjati
u livadama pored rijeka
svi ako odete
(a krenuli ste već)
sokaci će biti zamišljeni
prazne kuće zatvorene
pjesme naše ni za koga
BREZA
tri zime k’tne sarajevske
(vo muharebe)
izmrznuaf Kadro so familjija
vo stara kuća na Čengić Vila
a pot pendžer vo bašča
mu rasla breza
ot Gora nekoga donesena
mlogo puti trgnav so sekira
(i toljko puta zastanav)
pišman biduaf
breza mu bila
sve što imaf
ot star memlječet
idaf pot granate
rano sabahalje
koren nekoj da donese
za vnučića smrznate
odaf vežan
po dva sahata i pojće
tri zime k’tne sarajevske
umiraf i se kočanif Kadro
na Čengić Vila
i debaf
breza nekoj da ne mu preseče
BREZA
tri hladne sarajevske zime
(one ratne)
smrzavao se Kadro sa familijom
u staroj kući na Čengić Vili
a pod pendžerom u bašči
rasla je breza
iz Gore nekad donijeta
hiljadu puta sjekirom krenuo
(i isto toliko puta zastajao)
pišmaneći se
jer breza je bila
sve što je imao
iz starog zavičaja
išao pod granatama
u sabah
da korijen neki donese
za unuke promrzle
išao natovaren
po dva sahata i više
tri ratne sarajevske zime
umirao je i smrzavao se Kadro
na Čengić Vili
i pazio
da brezu neko ne posiječe
HAMID ISLJAMI (1959 – 2013)
Bio je jedan od prvih književnih stvaralaca iz Gore. Pisao je pjesme, pripovijetke, a autor je i prve drame napisane na goranskom. Pjesme je pisao na goranskom ali je gotovo svaku prepjevao i na standardni jezik.
Objavljene knjige: Počivaljište (1990), Među nas i vo nas (1993), Devojke na konju (1995), Jusuf i Džemilja (1995), Dolapče (1996), Nebo u čaši vode (1996), Pisma iz Gore (1996), Kameno ogledalo (1997), Nibet Gori (1997), Abdes duše (1998).
POČIVALJIŠTE
Kamen studen
i mazen
(so duša natežena na direk)
vreme so sindžiri vrzano
(za podnici)
čeka zemnja da pane na oči
ljegnat čujek
(so kljepaljke zatvorene)
i pamuk vo uši pritisnat
žena na prak ostajena
so ruke vo puas
i deca na reka natežene
so usta otvorena
kuća so koprive nakitena
vrana na hodžak pobodena
kamen mazen
studen
so duša zavrtena
spr’ti k’blje
ODAR
Kamen hladan
i gladan
(sa dušom naslonjenom na direk)
vrijeme vezano lancima
(za podnike)
čeka zemlju da padne na oči
položen čovjek
(sa kapcima zatvorenim)
i pamuk u ušima pritisnut
žena na pragu ostavljena
sa rukama u pojasu
i djeca na rijeku naslonjena
s ustima otvorenim
kuća koprivama okićena
vrana na hodžak pobodena
kamen gladak
hladan
sa dušom okrenutom
prema Kibli
ZIT
Negde najdaljeko vo akal
ljuđi izdignalje zit
kakoa je dželjezo
du srce isprajen
sindžiri ni vrzujet
smijenje
so baskije sme zakuane
za fukaralak narađane
Milje muje!
lafoj nemaje mađije
ni vera nevera
vo srce da se zatvorit
vo kafes da trajet
piljića i noća pujet
ZID
Negdje najdalje u mozgu
ljudi izdigli zid
kao da je željezo
do srca uspravan
lanci nam vezuju
smijanje
ekserima smo zakovani
za siromaštvo rođeni
Mili moji!
riječi nemaju uroke
ni vjeru nevjeru
u srce da se zatvore
u kavezu da šute
ptice i noću pjevaju
VEJSEL HAMZA (1964 – 2013)
Rođen u Gornjoj Rapči 12. februara 1964. godine a peselio 14. februara 2013. godine. Bio je pjesnik, prevodilac, književni historičar, značajan kulturni djelatnik. Pisao je poeziju, kao i književne i druge eseje. Bio je povremeno član redakcije revije na bosanskom jeziku Selam i časopisa Takvim, kao i redovni saradnik u tim publikacijama sa brojnim tekstovima i sa poezijom. Pjesme su mu objavljene i u Almanahu, Doklei, Vidicima i drugim časopisima. Pored poezije, pisao je i o nadgrobnim spomenicima (nišanima), koje je istraživao, a mnoge i dešifrovao. Prevodio je sa albanskog i staroturskog na bosanski jezik.
Objavio je tri knjige pjesama: Gazganice vo vakat (Tragovi u vremenu) – 1994, Ot ozdola du gore (Od dolje do gore) – 1995. i Čekajeći musafira (Čekajući gosta) – haiku, 1996.
I…
I mlados kua zima
ka šo dava
i staros kua dava
ka šo zima
i merak koj zarobuje
ka šo pušta
i međe kuje dvojt
ka šo čiftujet
i laf koj špota
ka šo zablaguje
i videlo kuje zaćoruje
ka šo razvideljuje
i pesma šo kvne
ka ne će se napiša
I…
I mladost koja uzima
kao što daje
i starost koja daje
kao što uzima
i ljubav koja zarobljava
kao što oslobađa
i granice koje dijele
kao što spajaju
i riječ koja boli
kao što naslađuje
i svijetlo koje zaslepljuje
kao što rasvjetljava
i pjesma koja kune
kada se ne napiše.
ZAŠ NE SI DOŠOF
Zaš ne si došof da viđiš
vola ka sme prijaćalje
(toljku godine krmen)
kuvet naš vo noge njegove
drpanje među kč i akl
zaš ne si došof da viđiš
so prazen akl kažan ferman
(take je rečeno i vo
Ihvanus – saffa)
i vikanje vo jen glas ho-ruk
nemo
na duša dželjezo
studeno
vo ruke akl zaginat
zaš ne si došof da viđiš?
ZAŠTO NIJESI DOŠAO
Zašto nijesi došao da vidiš
kad smo obarali vola
(toliko godina hranjen)
snaga naša u nogama njegovim
nadmetanje između moći i razuma
zašto nijesi došao da vidiš
olako rečenu odluku
(tako je zapisano i u
Ihvanus – saffa)
i poklič u jednom glasu: ho-ruk
duša dušu kada proklinje
nijemo
na duši gvožđe
hladno
u rukama razum izgubljen
zašto nijesi došao da vidiš?
MUSTAFA BALJE (1967)
Novinar i publicista. Saradnik mnogih uglednih časopisa. Urednik nezavisnog magazina na bosanskom jeziku – Alem. Prevodi sa albanskog i engleskog jezika. Dobitnik je nagrade za kratku priču o Srebrenici, jula 2005. godine. Učestvovao na nekoliko međunarodnih festivala poezije.
Objavljene knjige: Leptiri na pločnicima (2009) i Gošća (2013).
ELEGIJA ŠARI
Feridu Muhiću
Veter raželan
puje pesna
Livađem šo
sonujet šiljejina
Šupeljka tražim
na nekua češma
Ovce bele
vo oblaci pocrnete
Planino Šaro
Ubaino i dertu
se stopi
ja sirota
čobanin vo
cvećina neizbrane
vo zemna iželana
so Radika grlena
so s’vza dejkina
izmijena
ELEGIJA ŠARI
Feridu Muhiću
Vjetar uplakan
pjesmu pjeva
Livadama što
sanjaju jagnjad
Frulu tražim
na nekoj česmi
Ovce bijele
U oblacima pocrnjelim
Planino Šaro
ljepoto i dertu
utopih se
ja sirotan
čobanin u
cvijeće neobrano
u zemlji isplakanoj
Radikom grljenoj
Suzom djevojačkom
Omivenom
HARF MOJ
Hamidu
Na jena jela som napišav
ka malof, ka sme bralje
granke suhe,
dlboko vo kora harf moj,
som mislif će ostanem dur
ne umrem
so drvo visoko jelino.
Mati po put mi rekla
želajeći, ka ne teralje
nekuje crne ljuđi,
će se vratime brgo.
Som veruaf.
I nigde više ne som vidof
jela gorska,
a sedomdeset prošle.
Ne onesle vetroji sivne,
ni išaret ne ostailje.
Srce me zaboljuje ka će
mi tekne samo
kakva zemna ni daf Sajbija.
Ka bi som ga videf
išće jenoš
jela restelička,
harf mi ostanav, napišan,
nikoj ne go izbrišav.
Jele ostanalje,
i sve drugo će projde,
će izvrvi,
pa zar i ne prošlo,
samo sme ostarelje,
strah vo tuđ memljećet
ne zakopaf, a
oni će sedet
dur ima čujeka.
HARF MOJ
Hamidu
Na jelu sam jednu urezao
mali još,
ubirući suho granje,
duboko u koru harf moj.
Mislio sam ostaće dok ne
Umrem
u drvetu tom visokom.
Majka je putem govorila
plačući, kada su nas tjerali
Neki crni ljudi,
Vratićemo se brzo.
Vjerovao sam.
I nigdje više nisam vidio
jelu gorsku,
a sedamdeseto prođe ljeto.
Odnijeli nas vjetrovi silni,
Ni znaka nisu ostavili,
Srce me zaboli kada mi na um
padne
kakvu zemlju nam Bog dade.
Kada bih je još samo jednom vidio,
jele resteličke,
harf je moj tamo ostao, urezan,
niko ga izbrisao nije.
Jele su ostale,
i sve će drugo proći,
proći će,
pa zar i nije prošlo.
Samo smo ostarili,
strah nas je u tuđu zemlju
ukopao. A one će tamo
dok čovjeka bude.
