Studije prava koje je pohađao Damasku Gait, dvadesečetvorogodišnji mladić, morao je da prekine zbog građanskog rata koji se već nekoliko godina valja Sirijom. U Istambul, svoju prvu od brojnih destinacija na kojima će boraviti, dolazi početkom 2014. godine. Nakon šest mjeseci, u avgustu, kreće brodom u Grčku.
„Upoznao sam mnogo Sirijaca koji su željeli da idu u Grčku. Preko njih sam upoznao jednog čovjeka koji je tražio 1.000 eura.
Upoznao sam ga u Marmarisu. Odatle smo otišli na Kios“, priča nam.
Na grčkom ostrvu je u kampu proveo dva dana, nakon čega ga policija brodom prebacuje do Atine. Tamo provodi tri mjeseca kod prijatelja u stanu s pogledom na Trg Omonija. Plaćaju sto eura mjesečno. Tamo uspjeva da nabavi i lažnu grčku ličnu kartu.
„Nabavio sam je od jedne osobe u Grčkoj. Nadimak joj je ’Ajkula’.”
RSE: Pretpostavljam da si morao da platiš?
Gait: Da, 200 eura.
RSE: Kako si se povezao sa tom osobom?
Gait: Preko Arapa u Atini. Preko nekih ljudi iz Maroka i Avganistana.
RSE: Zbog čega si to uradio?
Gait: Ne znam zašto sam je uzeo. Možda sam mislio da ću moći da je iskoristim bilo kada.
U januaru 2015. Gait i njegova grupa kreću vozom ka Makedoniji. Nekoliko kilometara od granice se iskrcavaju i prelaze je pješke. Hladnoća im ne ide na ruku, ali to nije najveći problem s kojim se suočavaju u Makedoniji.
Kod Kumanova ih presreće grupa ljudi, predvođenih čovjekom koji se predstavio kao „Ali Baba“. U početku je, kaže Gait, djelovalo kao da žele da im pomognu. Obećali su im da će ih prevesti do Beograda za 350 eura po osobi.
„Bili smo gladni i umorni. Otišli smo u njegovu kuću. U početku sam mislio da je dobar. Proveli smo noć u njegovoj kući. Sljedećeg dana smo moji prijatelji i ja rekli: ne možemo sa vama. Ali, on je odjednom postao ljut. Imao je pištolj. ’Ali Baba’ nam je dao izbor: ili će nas ubiti ili ćemo mu dati novac.“
Grupa odlučuje da olakša svoj budžet za 350 eura po osobi. Na „Ali Babin“ poziv autom dolaze dvije osobe koje preuzimaju Gaita i njegove saputnike i voze ih ka Beogradu.
„Osobe koje su bile sa nama u autu su nas ostavile na putu, nekih 20 kilometara od Beograda. bilo je šest ujutro. Do Beograda nas je taksi koštao 100 eura.“
U glavnom gradu Srbije proveli su nekoliko dana u hotelu, gdje se posredstvom jednog čovjeka povezuju sa taksistom koji ih za 150 eura po osobi odvozi na sever, nadomak mađarske granice. Granicu prelaze pješke, orijentišući se pomoću GPS-a.
Baš kao i Rami, Sirijac sa kojim smo ranije razgovarali, Gait pronalazi benzinsku pumpu na kojoj krijumčari čekaju izbjeglice i za 100 eura po osobi ih voze do Budimpešte.
„Svi znaju za to. Bio sam u Grčkoj kada sam saznao za nju. Svi koji idu iz Beograda za Budimpeštu idu na tu pumpu“, odgovara Gait na naše pitanje kako je znao gdje treba da sačeka taksi.
Iz Budimpešte Gait odlazi vozom u Beč. Tamo provodi tri dana i pomoću lažne lične karte iz Grčke avionom stiže u Amsterdam.
„Sada sam u kući, a isprva sam živio u kampu dva mjeseca. Ljudi koji tamo rade su jako dobri. Potom sam premješten u drugi kamp, gdje sam bio oko mjesec dana. Sada živim u kući.“
Bio je februar kada je Gait stigao u Holandiju. Prošla je godinu otkako je napustio Damask. Želja mu je da nastavi studije koje je zbog rata u domovini prekinuo na drugoj godini. Postat će, nada se, advokat.
