Komemorativnim skupom u dvorištu vukovarske bolnice te Kolonom sjećanja gradskim ulicama do Memorijalnog groblja hiljade ljudi iz Hrvatske u ponedjeljak su, na 28. godišnjicu sloma odbrane Vukovara, obilježili jedan od najbolnijih dana u novijoj historiji Hrvatske.
Tokom gotovo tromjesečne opsade Vukovara u ljeto 1991. godine stradalo je 2.717 hrvatskih vojnika i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom, pod snažnom paljbom Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih fromacija.
Tri decenije kasnije zločini u Vukovaru predmet su politizacije ne samo između Hrvatske i Srbije, već i unutar same Hrvatske. Samo nekoliko dana prije godišnjice zločina srpske vlasti podigle su u Novom Sadu spomenik komandantu koji je rukovodio napadom na Vukovar.
“Nitko ne može jamčiti da za pet, deset ili dvadeset godina klima međusobnih odnosa ponovo neće biti takva da dovede do nasilja”, kaže bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u intervjuu za Al Jazeeru dan nakon komemoracije u Vukovaru, napominjući da izjave nekih političara u regionu danas podsjećaju na ustaše i četnike iz prošlog stoljeća.
- Hrvatska je uputila diplomatsku notu Srbiji zbog spomen ploče komandantu koji je komandovao napadom na Vukovar, Mladenu Bratiću. Iz Srbije su odgovorili kontra optužbom da Hrvatska relativizira zločine počinjene nad Srbima. Ko je od ove dvije strane u pravu?
Nijedna. Podići spomenik osobi koja je zapovijedala napadom na Vukovar i pri čemu su počinjeni brojni strašni zločini koji su naišli na osudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšoj Jugoslaviju, ali i domaćih sudova u Hrvatskoj i Srbiji, naprosto je neshvatljivo. I ljudski i politički. Naravno da se to ne može pravdati činjenicom da je i sa hrvatske strane bilo ozbiljnih zločina prema nevinim civilima. Iako su za te zločine protiv Srba odgovarali i neki vrlo visoki časnici u činu generala, istina je da se zločini protiv Srba nisu osobito revno istraživali i kažnjavali. Ipak, uvijek treba imati u vidu gdje je glavni uzrok rata: agresija koju je Milošević poduzeo protiv susjednih zemalja s osvajačkim ambicijama. Uz to, rat iz devedesetih mnogi povezuju s Drugim svjetskim ratom, ustašama i četnicima. Obje države su krenule s političkom rehabilitacijom četničkih, odnosno ustaških zločina u javnom prostoru, a u Srbiji i sudskim putem. Pri tome se povijesni revizionizam u obje zemlje temelji na ozbiljnim neistinama. Oba zločinačka pokreta, ustaški i četnički, služili su Hitleru i Musoliniju a u ratu su izvrsno međusobno surađivali, pa i zajedno bježali na kraju rata.
- Vi ste kao predsjednik Hrvatske odali počast stradalim Srbima u Varivodama, dok se tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić poklonio hrvatskim žrtvama na Ovčari. Bile su to vrlo jake poruke nade. Koji je interes da vlast i u jednoj i u drugoj zemlji nije nastavila tamo gdje ste Vi stali?
Predsjednik Tadić i ja smo zaista ozbiljno shvatili potrebu pomirenja i u vrijeme našeg mandata odnosi Hrvatske i Srbije, rekao bih, i Hrvatske i BiH, bili su znatno bolji nego danas. Osobno, bio sam u Hrvatskoj i BiH na stratištima svih naroda i odao počast žrtvama. Podsjećam, prvi sam hrvatski predsjednik koji je posjetio Ahmiće, a jedini visoki političar Hrvat koji je u Hrvatskoj, uz vojne počasti, otišao na mjesta gdje su pobijeni nevini civili srpske nacionalnosti i izrazio žaljenje zbog stradanja tih ljudi. Danas su u obje zemlje, Hrvatskoj i Srbiji, na vlasti nacionalisti različitog intenziteta netrpeljivosti prema drugima, pri čemu ima i onih koji svojim vokabularom zaista podsjećaju na ustaše i četnike iz prošlog stoljeća. Uz to, danas nacionalističke stranke koriste međunacionalne sukobe za svoju unutarnje političku borbu. Time čine neizmjernu štetu svojim zemljama i narušavaju sigurnost u regiji.
- Postoje glasovi koji smatraju da je ratnu prošlost iz devedesetih potrebno ostavi po strani, dok ne dođu neka bolja vremena, a okrenuti se saradnji tamo gdje je to moguće. Može li se budućnost uopće graditi na taj način, bez raščiščavanja “računa” iz prošlosti?
Istina se mora znati. Posebno, valja kazniti zločine i otkriti sudbinu nestalih osoba. Bez toga, nema trajnog mira. Ali, mogući su pri tome različiti pristupi. Moguće je tu zadaću maknuti s terena visoke politike i prepustiti stvari povjesničarima i pravosuđu. Mudra politika trebala bi pri tome biti protiv svakog zataškavanja, ali, prije svega, orijentirana na širenje dobrosusjedskih odnosa i suradnje, ekonomske, kulturne, sportske… U takvom ambijentu, lakše će se i utvrditi istina te razriješiti mnogi sporovi koji se vuku iz vremena rata.
- Vrlo otvoreno govorite o porastu ustašofilije i četnikofilije, otklonu od antifašizma i rehabilitaciji pronacističkih, izdajničkih i zločinačkih pokreta. Je li to realna, ponovna opasnost za zemlje nekadašnje Jugoslavije?
Rast ekstremizama, posebno onih ustaške i četničke provenijencije, mnogima danas izgleda neopasno i beznačajno. Nešto kao folklor ili zaigranost navijača na stadionima. Istina je sasvim drukčija. Ustašofilija i četnikofilija polako ali sigurno grade spiralu mržnje i danas nitko ne može jamčiti da za pet, deset ili dvadeset godina klima međusobnih odnosa ponovo neće biti takva da dovede do nasilja ili čak oružanog sukoba. Uostalom, povijest nas uči da kad god ekstremizam nije prepoznat i zaustavljen, uvijek je pokazao svoje najružnije lice i postao izvor masovne mržnje i stradanja.
- Jesu li ljevica i građanske strane nakon devedesetih mogle uraditi više i građane odmaknuti od populističkih politika?
Sasvim sigurno! Na žalost, ljevica se još potpuno ne snalazi u novim društvenim okolnostima. Europska su društva uglavnom, pa i tamo gdje je desnica na vlasti, ostvarila najvažnije ciljeve za koje se ljevica borila još od devetnaestog stoljeća. Ima onih koji misle da je time ljevica izgubila smisao svoga postojanja i da je zato smušena i bez značajnih reformskih kapaciteta. Osobno, mislim da je to samo djelomično točno. Korupcija od koje u Europi nije imuna ni ljevica, svevlast elita i sve veći ekonomski jaz u društvu, nepovjerenje u institucije, plodno su tlo za populiste. Oni nude potpuno nerealna rješenja, često potičući na mržnju i nasilje, ili mobiliziraju građane na ciljevima koji su objektivno štetni ili neostvarivi. Ali, smatram, ljevica i te kako ima što za reći u modernom društvu. Nova artikulacija lijeve misli, primjerena XXI. stoljeću tek se nazire. Ljevica sigurno ne može biti ista u postindustrijskom društvu robota, kompjutora i digitalne revolucije kakva je bila u doba parnih strojeva. Osim toga, i danas ljevica može biti predvodnik zaštite ljudskih prava, njihova jačanja i otvaranja novih sloboda za građane. Populizam je opasan zato jer formalno koristi instrumente demokratske države, a u konačnici, proizvodi društvenu regresiju i dovodi do nedemokratskih rješenja. Sigurno, Internet i odnos medija koji su svjesno ili nesvjesno partneri populizma, otvaraju populistima do sada neviđene mogućnosti na političkoj i općedruštvenoj sceni. Nadam se da će ljevica i građanske stranke širom svijeta naći snage ponuditi programe koji će populizam učiniti irelevantnim.
