U ćošku sobe, na undindanom šiltetu, usjajalom od gliba, ispod dronjavog jorgana, iz sve snage se zakašlja postariji čovjek. Podbuhlo lice, zaraslo u gustu i riđu bradu, bilo mu je samrtno blijedo. Gotovo sastavljene debele obrve, natkvešene nad sitnim očima, pri kašlju su mu mrdale lijevo desno, odižući dlake gore dolje. Pridržavajući se za prsa i kašljući iz sve snage, čovjek, u jednu konzervu kraj ležaja, iz pluća ispljunu gust, krvav šlajm.
„Što Jupo, psino, više ne krepavaš, grom te spalio? Šta više čekaš? Kome i čemu živiš?“ – htjede iz glasa viknut, ali ga kašalj presječe.
Kad se bolesnik od snažnog kašlja ponovo zaguši, odjek se u sobi prolomi k’o grmljavina, uplašen miš se u duvaru zakoprca, mačka zabijajući nokte u čvornata vrata, mauknu, odskoči ka šporetu, po vreloj ploči kapljice prhnu.
Utnjela, istrošena đovda, oblivena lepljivim znojem, pri svakom naletu kašlja, skakala je u vis, gdje su joj načeta pluća prskala, cijepala se, istiskala nove kapljice ugrušane krvi.
Zatvorenih očiju, u nejasnoj magli, bolesniku se ponovo prividje djevojčica, kako, keljajući na jednoj nozi, uplakana, trči za volujskim kolima. „Bapkooo!!! Mejooo!!! Fekooo!!!
Beleee…Povedite i meneee!!!“ – glas, izgubljen u dalekim godinama, preko mora, pisnu čak iz Vrbičanskih dolina.
Sjetivši se krupnih, modroplavih očiju, zacrvenjelih od plača, pogleda koji vapajem moli, onog straha na nečare ostavljenog maksuma, Jupo, riknu k’o razobadan bik, duboko u prsa osjeti kako mu se zari šiljak kajanja i bola, iz usta mu odjednom štrcnu gusta krv, iz šašovaca prašinu po sobi rasturi.
Kajanje se okameni na onaj sklad, gdje se Filina kraća noga u trku spotače, gdje joj plave kovrdže preklopiše pognutu glavu i onu suzom natopljenu zemlju.
„Ostavih tamo svoje meso, svoju krv. Zbog koga, zbog one krepane ibliske…? Nešće moje dijete poves’, a svoju uza se privi. Đe mi bi pamet? Eh, ja kukali kukavac!!! Eve, kako mi Allah vrće, da pored svoje đece, ođe u tuđinu, krepavam k’o vuk na kijamet, sam samcit, bez ikog svog, ni s’ desna ni s’ lijeva.Taman, taman, to ti je hak, Jupooo! Pljuj sad krv, nek iz tebe izbljuvava sve dok ona’ đunah ne ispatiš, dok na bunjak krepaš ka baljov…“
Zavrtivši točak vremena, Jupove misli se iz Stanbola otkobrljaše tamo do sandžačkog sela, gdje se posle ženine smrti, oženi s’ jednom udovicom, koja mu, pored njegovih osmoro djece, u kuću dovede i svoja dva sina. Sa prvom, valjanom ženom, sve jedan za drugim, rodi mu se sedam zdravih sinova, a kad se rodi kćer Karenfila-Fila, čim prohoda, uvidjevši da hramlje na jednu nogu, ljuto se zakahri što će mu cijeli život bit sa biljegom.
„Havurda joj na porodu izvali nogu, urahati mi ovako hasul dijete, jazuk joj bilo,“ – nabrajala mu je žena.
„Nikad se kod nas bogalj rodio nije. Ova prokleštinja je zasram za nas i našu kuću“,- svakog dana mu je kraj uha džogljala bezdušna majka.
Baš kad su od amidže iz Turske dobili vasiku, žena mu jedne noći od srčane kapi iznenada preseli. Bližio se vakat da krenu, a njemu osmoro djece ostalo na nečare. Skoliše ga bratučedi da se ženi, da tamo povede ženu od našija i iz obližnjeg sela mu nađoše udovicu sa dva sina, dovedoše na viđenje.
„Hoću, biću ti žena, ali onu keljavu ođe da ostaviš. Đe ćeš je vodit u ta tamo gosposki svijet, da pomislu da su him iz Sandžaka dopratili mazlumi.“
Jupo cijele te noći ne zaspa. Bio je isprodav’o cijelu imovinu, mor’o pratit za Tursku, a kako i kome će ostavit petogodišnju makanju?
Ujutru, zorom zakuca na hodžina vrata.
„A, efendija, ima l’ bujrum? Ja dođoh da ti dam šćer.“
„Kako, što, koju?“ – zaibretiše se hodža i hodžinica.
„Filu. Micka je, nejaka, ne more izdržat dugačak i teretan put do Turske. Pa, eto, poklanjam vam je, da je vi njivite. Ti mi, efendija, tu skoro u šali reče: “Taman kad ti ova čorica pristaše da se prijateljimo.“ E, pa eto, čim poraste, slušaće vas, a posle je uzmite za sina. Iako je malo batal đovde, havijezna je k’o ‘čelica. Vaš sin je zdravog vudžuta, ali malo subudalas’, obadvoje sa falinkom, hepisibir. Pod garanciju da će vam rodit valjane unuke.“
Ponovo osjetivši jak bol u prsima, Jupo se zakašlja, iskolačivši oči, začu onaj daleki Filin vrisak:
„Bapkooooo!!!“, odmičući kolima, vidje je kad posrnu i sklupčana pade na livadu. Iz začuđenih očiju ključalu su suze, tamno plavi talas ga iz daljine vrelinom zapljusnu, oduze mu zrak, uhvati avaz, zamrači mu svijes’…
Ostavivši Jupa da pod jorganom u kajanju krkolji, preletjevši dunjaluk, preko brda, mora i planina, meleci iz Stanbola padoše na Filinu kuću, gdje se ispod plavih kovrdža, na znojavom jastuku, crvenio vezeni karenfil.
Na postelji, u samrtnom času, čvrsto stežući šamiju u zavezak, Fila oko prsta omota majčine izvehtale ojice, primaknuvši ih, mirihnu svilom narešmen cvijet.
„Majko“, – šapnuše umiruće usne.
„Ti si Filo, majkin has karenfil,“- pomilova je glas iz zgnječenih ojica. Fila iz zgužvane šamije izvuče pero i zavuče ga u svoja njedra. Sjetivši se topline majčinog krila i nježnih, drhtavih ruku, zaboravi da je bila keljava i učini joj se da je najsretnija na dunjaluk.
„Bjež tamo, hadalju!“- sjeti se kako ju je ćuškala bika i smijala joj se komšijska djeca. Uplakana, tad bi trčala majci i skrivala joj se pod onim perom šamije. Naveče je u dušeku mjerkala noge, zagledajući ih, činilo joj se da su obje jednake, prsti svi isti, sve kako treba i čudila se, što, čim korakne, lijeva noga joj klecne dolje.
Iako je bila mala, dobro je upamtila majčinu dženazu i onaj bol kad je ujutru ne zateče u dušek. Umjesto nje, na jastuku ugleda bačenu šamiju sa karenfil ojicama. Fila ju je uzela, sakrila u njedra i cijeli život se od nje ne odvoji.
Kad joj iz bešike plač malog Hilma prekinu misli, Fila jedva podiže ruku, privuče bešik, povojom zavezan i polahko ga zanjiha.
„Igbalom, navalih te ga juče osunetiše, sad brez te brige, mogu na miru umrijet. Ko bi mu nakon mene obrnuo glavu?“ – Fila pesnicom stisnu šamiju.
Odjednom se prepade smrtnog časa, naježi se od istog onog straha kad je babo, braća i bijača iza sebe k’o pašče ostaviše i bez nje odseliše za Tursku. Dok je bila mala, iščekivala ih je na onom istom mjestu gdje se spotakla, virjela iza brda da li je tamo sakrivena ta Turska, išla da ih traži u rodnoj kući, odakle su je nepoznati ljudi bezdušno sa praga mrškali. Noćima budna, mirišući i gužvajući šamiju, pokušavala se sjetit svačijeg lika, majčinog šapata. Kad je odrasla, tražila je odgovor. Zašto? Za samo jedan zagrljaj, nudila bi im hiljadu halala.
Započevši život kod hodže i hodžinice, prihvativši njihovu toplinu, priviknu se na tuđu kuću i druge adete. Učeći njihovog sina Hakiju da čisto zbori, osjetivši snagu, bol očeliči. Iako je on bio pet godina od nje stariji, ona postade njegov vodič, njegov razum, čitav svijet. Bio je ljepuškast, crnomanjast dječak, visokog stasa, al’ lutajućeg i praznog pogleda, svijesti daleke. Uzalud je Fila pokušavala prodrijeti duboko u njegov svijet, odvalit ta neprebojna zaključana vrata, sa njih smaknut irezu čelične šutnje.
Kako je rasla, osjeti kako je kraj Haka ispunjava neka čudna milina. Primjeti kako jedva čeka da svane jutro da s’ njim izagna ovce na pašu, da se igraju žmire, da tu na livadi, iz iste safe, piju tek pomuženo mlijeko. K’o čitav dunjaluk, on joj postade mio i drag.
„Još ovu godinu da pričekamo, čim ona bide hazur za ženu, svešćemo hi i nek se skrasu. Biće, efendija, unučadi, inšallah,“ – jednog jutra, Fila začu kako efendijica mužu radosno šapuće.
Čim joj se u bešici dijete umiri, Fila ispusti povoj, pod jorgan zavuče požutjelu ruku. Okrenuvši se ka duvaru, nešto je iznenada fisnu i ona jeknu. Osjeti u prsima bol, oštar k’o onog nesretnog dana, kad joj se, pod hrastom, od napadale kiše, sfuja ona keljava noga i kad se skobrlja niz brdo, a dolje joj, od praska groma, zagluhoše uši. Onako mokra i glibava, jedva se mokrim nogama uspe do prepolovljenog drveta iz koga se pušila vatra. Kad, malo dalje, pored jedne raskomadane ovce, ugleda Haka, savijenog u klupko i iz ušiju mu vidljiv dim, Fila vrisnu iz sveg glasa:
„Teza, efendija!!! Grom puk’o, pogodio Haka!!!!“
Tišina, dženaza, suze izmiješane sa mirisom majčinih izvehtalih ojica. U trinest joj godina, ponovi se bol gubitka, straha i samoće. Kraj Haka, onaj zaboravljena rana da je bogalj, vrati se i ispuni prazninu osakaćene jetimske duše. U krupnim očima joj se ugasiše one iskrice sreće, pletenicama izblijedeše boja i zlatasti sjaj, sa punih rumenih usana istopi se neoprobana slast, očehnut život joj se k’o katran zacrni.
I efendija za sinom ubrzo preseli. Fila ostade sa efendijicom sa njom da šuti, da svijesku crkavicu za izučen Jasin čekuju.
Sjetivši se te duboke tuge, praznine i gluhe tišine, Fila uzdahnu, duvar noktom zagreba. Tad nemade nikom otić, a ona kašika za tezinom sofrom, postade teška, preteška. Svaki sutrašnji dan je bio upitan čime će se gladna usta napunit.
„Filo, veli mi bratučeda da te udam za jednog Agu iz susjednog sela, što mu je žena skoro preselila. Malo je postariji, pa iako ima odraslu đecu, nema ko da mu čini hizmet. Bićeš tamo rahat, imaćeš svega. Šta misliš?“- jedno jutro za sofrom, k’o iz daljine, Fila jedva razabra tezine riječi.
„Kako velite. Ne marim, svejedno mi je,“- Fila se zagrcnu.
Sjeti se kako je livadama grabila za nepoznatom ženom, kako joj je grlo bilo suho i nije imala takata ni glasa. Šta god ju je žena pitala, Fila nije imala snage odgovorit. Iako je bilo proljeće, bilje mirisno i priroda u cvatu, njoj je u prsima krkoljio čemer, usta joj pecala grka bunika.
„Kome me ovo vodu, jadna li sam, sama brez iđe ikoga?“- od srdžbe i brige, gredom je u šaci prštila majčine ojice. Sjećajući se Hakovih rumenih obraza i one grohotuljke oraha što je, dva dana prije pogibije, maksuz za nju niz’o i natnuo joj na vrat, Fila zaplaka, šamijom pokupi suzu.
Idući za ženom, činilo joj se da više nije insan, no ona kljasta, jalova i huda, hodžina junica, što joj je jedan papak predvojen i kad hodi, navodi na jednu stranu, ona što se ne teli i nije ni za mužu ni za klanje. Vukli su je za konopac, na livadu pripinjali, s mjesta na mjesto pomjerali k’o oškrbljen kamen i nartuhlu bukovu krlju.
Nit opazi kad stigoše u čatmom pokrivenu kuću, nit kad je žena, k’o trupinu, posadi na tronošku pored nekog starine, koji uslonjen uz zid, žmuraše. Desna ruka mu je bila savijena u krilo, na suknenim čakširama mu prsti, zgrčeni u pesnicu, primjetno poigravahu. Sa struka mu visaše odmotali pojas, zatežen oko zakopčanog džamadana, iz džepa mu izviri zahrđali sahatni lanac. Nakrivljena čalma otkrivala mu je glavu na kojoj se k’o mahovina, bijelila mehka, rijetka dlaka.
Kad se Fili učini da starac ne diše, približivši mu se, spotače se na izbočen čvor pustećije i zamalo pade, žmirkajući, starac otvori oči, uvehlim pogledom je odmjeri.
„A, dovedoše te. Viđena si, viđena, ka’ gorska vila. Eh, da sam malo mlađi, al’ džabe, đovda i snaga davno izdale. Iz mene polahko izdiše život, ali to je od Boga emer da, sve što udahne, mora izdahnut. Đevojko, ako si gladna, uzmi jedi, spremi. Ovo je od noćas i tvoj vatan.“
Fila se malo otkravi, mrdnu. „ Moj vatan? Čuš, moj? More l’ bit nešto samo moje?“ – obradova se, poletje. Cijele te noći, Mehaga isprekidanim šapatom Fili prepriča mnoge hićaje, Poslanikove poruke, Kur’anske Odredbe. Prije nego, na postećiji zaspa, iz kese izvadi dukat, pruži joj ga.
„Smrt ne ide s’ mehterama, more me Azdrail još noćas zijaretit. Ovo sam za šerijatsko vjenčanje, sutra tebe nanijetio mehr, jer iako ti, po godinama, mogu bit djed, đunah je da tuđini nevjenčani boravu u istu sobu.“
Ujutru kad se diže iz dušeka, prišavši Mehagi da ga probudi i upita treba l’ šta, Fila mu primjeti tijelo prislonjeno uz duvar, ka desnoj strani opruženo, i onu ruku potpuno opuštenu. Kad ga ledenog dotače, gromoglasnim vriskom otuže svoju nesretnu sudbinu.
Ponovo onaj miris smrti, rez makaza po šifonu, skrojeni ćefini, na momente jeziva tišina, zadah zemlje, na ručku žagor ljudi, po sofri čangaranje kašika, oni sažaljivi pogledi ka ukletoj ljepoti, karenfilu prelomljenom na pola, koji, ni’ cvjeta, ni’ vehne, sem se skamjenjen crveni.
„Nit vjenčana, ni’ sjedeća, ni’ udaća, ni’ savitka, ni’ povitka“ – te čemerne noći, osluškujući bijesni šarovov lavež, s’ crnim mislima Fila dočeka zoru. Ranim jutrom, zaveza bošču, zaključavši kuću i ostavivši ključ na hatulu, krenu livadom.
„Kud ću, jadna ja?“ – klecnula noga joj odredi put.
„Teza, nemam kud, kod tebe dođoh. Donijela sam od Mehage dukat.“
Kad se ubogom siročetu ponovo otškrinuše vrata, Fila noću u hodžinoj kući, Mehagi prvi put prouči Jasin.
Ne prođe ni hefta, kad pod pendžerom Fila začu šapat nepoznate žene:„ E, moja efendijice, gledna li ti je ova Fila. A, je l’ đevojka? „
„Đevojka, no šta, has. Pripsana, zdrava, dobra, poslušna, sve kod nje na mjestu, da nije šta nije. Šteta što joj mladina ođe sa mnom čami. Sevap bi je bilo neđe ponovo udat, al’ za mlađeg čo’eka, da rađa, da i ona veselica imade savitak.“
„Znam da ima jedan momak, u selo tamo blizu Berana. Vala, lagat ne mogu, kuća mu je hudžarica, kraj Lima, k’o gabeljska. Ima samo baba i nikog više. Radan je, pošten, zdrav…“- Fili sudbina ponovo zaveza bošču.
Kad posle dva dana, po nju dođe omalehan, postariji šovjek, milog lica i priđe ruci, osjetivši u njemu roditeljsku toplinu, Fili malo lahnu.
„Živa bila i sa nama razumrjela, ako Bog da“ – starac je blago pomilova po kosi, Fila se zamalo zaplaka.
„Dobar je moj Rasko, dobar k’o hljeb. Za tebe čusmo da si lijepa, vrijedna, čista, pa nam to bi najmilije. Iako nemamo nekog mala, sve nam je u kuću pać i na svoje mjesto, viđećeš. „
Ne razmišljajući o budućem đuvegliji, Fila se obradova da se jednom i ona skrasi na jedno mjesto.
Čim stigoše blizu kuće do zidanog bunara, umorna od dugog puta, Fila sjede na jednu trupinu. Od gustog rakića, odmah im ne vidje kuću, ali dolje ispod nje hučaše nadošli Lim, čiji su razmahnirali talasi, sazemljom kovitlali granje i balvane. Pomisli kako ih on, motajuć s’ jedne na drugu stranu, žvaće, k’o što ljude nemilosrdno melje život.
Ispod grana probeharale džanarike, izroni nečija glava, Fila poskoči, dimije poravna. Osrednji, malo punačak momak plave guste kose, krupnih zelenih očiju, ispitivački je gladajući, kad stade pred njom, Filu nešto oštro oko struka prepolovi.
„Umoriste l’ se?“ – smješkajući se, zapita ih.
„Ne, vala, no dođosmo polagajno, kolajlukom. Evo ti Rasko đevojka, prupsana k’o zambak i nek vam je, sinko, hairli“, – starac u rakiće zamače.
Osjetivši muški miris, Fili zadrhta ona bona noga, prisili je da ponovo sjedne i ona sagnu ka zemlji glavu.
„Je si li žedna? Evo napij se.“- Fila podiže oči, drhtavom rukom prihvati pruženu safu i dotaknuvši tople mu prste, zaroni u neku zelenu rijeku, gdje se rashlađenim šerbetom napoji, zasladi. Kad joj se momak osmjehnu i zubi mu bjelinom, k’o onaj behar sa džanarike, bljesnuše, u njoj zaigra nešto, brzo i snažno, k’o ona proljetna Hakova jagnjad. Kad joj Rasko jednom rukom dotače niz prsa opruženu pletenicu i drugom joj otvori stisnutu šaku, Fili se učini da se otpuči od trupine i da bez krila preletje preko nadošlog Lima.
„Šta to kriješ?“- šapat joj pomilova uho.
„Majčinu šamiju, miriše mi k’o ona,“- Filini obrazi planuše.
„Karenfila-Fila, rekoše da ti je ime. Lijepa si k’o cvijet i taman ti to ime pripše. Ja ću te zvat samo Karenfila. Ne drhti, ne briži, paziću te k’a oči, svega mi. I ja sam rano ost’o brez majke, znam kako boli. Sad ođe nemamo nekog mala, ali ćemo imat u nad Boga dž.š.“ – momak joj pletenicu sebi primače, uzdahom mirisnu.
Fili se činilo da je još u nebesa iznad Lima i preleće ga čas tamo, čas ovamo. Žmurjeći, slušajući krkljanje i huku zloslutne rijeke, šamijom je brisala znojave i zajapurene obraze. Kad joj momak blago podiže bradu i sebi je k’ licu primače, vidjevši mu nasmijane oči i zaronivši u dubine zelene rijeke, zapetljana u gustiš zlatnih trepavica, Fila pronađe onu Hakovu grohotuljku, majčinu nenačetu šamiju sa nepokidanim karenfil ojicama, Mehagin dukat. Usmjerivši pogled ka njemu, učini joj se da im se oči spojiše i da se zelena sa modroplavom bojom ujednači.
„Karenfila, od danas, cvijet i vas svijet moj“, – u dodiru ruku, milion mrava joj zahmili, u prsima bjeli golubovi zaigraše veličanstven ples, niz leđa joj se sli točurak šerbetnog leda. Prepuštena slatkom trenutku, ravnom umiranju, Fila zažmiri.
„Ljudiii!!! Davi se čo’ek!!! Nosi ga Limmm… mmm!!! – kad krik raspori šerbetnu tišinu, pletenica iz ruke skliznu, Fila oči otvori.
Raskove oči se još više raširiše, užasom i strahom napuniše. Prije nego poskoči i strča niz brdo ka Limu, jednom rukom Fili pomilova već ohlađen obraz i tim dodirom ostavi joj vječni, nezaboravan trag.
I u ovom umirućem danu, Fila se sjeti kako je za njim, bez mrvice stida, gledala u leđa, da je u njih buljila i kad je zaronio u vodu, pa i onda kada se iz nje nije izronio. Čak i kad se ljudi oko nje i Raskovog oca iskupiše i kad im je slušala čuđenje:
„Allah, Allah, jazuka da, zbog svoje dobrote, onako kršan momak jeftino strada. Progunu ga nedatnji Lim, k’o zahrđalu konzervu“, – Fila je gledala ka puteljku gdje mu je zadnji put vidjela plavu kosu i leđa koja su mu pri trku ispod majice igrala. U jednom trenutku, činilo joj se da sve to sanja i da će se probudit u tezinoj kući i zagrlit jutarnju gluhu tišinu.
Nije se pomjerala sa trupine do akšama, čak ni kad je milicija došla da vrši uviđaj i kad je jedan milicioner upita šta ima da im kaže i šta zna o utopljeniku.
„Ja nisam odavle, niti poznajem tog momka, niti sam šta vidjela“, – rekla im je mucajući. Prišavši skupini ljudi i ugledavši Raskovog baba, kako opružen na zemlji leži bez svijesti, ne sačekavši da nađu utopljenika, ni njegovu dženazu, Fila ustade i krenu.
Idući putem bez cilja, jadna, izgubljena, sama, mislila je: „ I ja ću za njim u Lim i utopit ovu moju hudu sudbinu. Za koga goj mrdnem, on mi preseli. E, sad ću i ja tamo, pa posle nek rijeka uzima koga joj je drago. Kud bih sad, ja? Kud? Najbolje mi je u Lim, tamo je vječni savitak… “
Posle desetak minuta hoda, kad odmaknu od one gužve, tuge i crnila, Fila, kroz koprive i vriježe kupina, obrnu ka Limu. Kad dođe skoro do ivice jednog uzvišenja, malo zastade, pogledavši dolje, vidje pomahnitalu rijeku, kako joj se u grmljavini bukova ruga, sveti, k’ sebi priziva.
„Zlikovče, evo ti sad i mene, nažderi se mesa, namelji svoje, proguni i ovu moju sakatu nogu i onu maloprije kratkotrajnu mi sreću, što mi je učas ukrade! Krvopijo, zadovolji još sa mnom tu svoju strvinarsku glad!“- oburvavši jedan pokrupniji kamen niz stranu, pljunuvši ka Limu, malo odloživši svoju nakanu, Fila prekrivši šamijom oči, glasno zaplaka.
Plačući, tresla su joj se ramena, glava, cimalo se cijelo tijelo, cijepala se duša na pola. Potoke suza iz očiju pokupiše joj karenfili ojice.
„Đevojko, koja te muka spopala te plačeš sama ođe nad ovom strahobom?“- Filu prenu neznani glas.
„Da ti, mrčo, nisi nakas, neuzubillah, neko zlo namislila od sebe učinjet? Nemo’ da grdna nisi. Jadana, sebe kidisat, tamo na ta’ svijet ne bi imala kud. Allahu se za sabur moli, On će ti za svaku gailu spremit razgalu. Hajde sad mi sve ispričaj, malo će ti lahnut“- srednjovječna žena je prigrli na prsa.
K’o da ju je poznavala cijeli život, Fila otpoče iz lubine vadit žiške dugogodišnje vatre, djetinjeg straha, samoće, unutrašnjeg bola, vječne nesanice…
„Jesil’ još đevojka, pravo mi rekni, al’ bez laže?“ – žena joj se unese u lice.
„Jesam, đevojka sam, majčine mi duše,“ – jedva kroz zube Fila procijedi riječ.
„Penji se na konja!“ – obrusi joj žena i išaretom pokaza kuda da krene. K’o hipnotisana, Fila ujaha konja, bošču pred sobom namjesti, dizgine zateže.
Ošinuvši konja, žena otpoče:
„Ja sam dvades’ godina udata za jednog dobrog čo’eka tamo iza brda. Imamo stoke, zemlje, svega i svačega, al’ poroda jok. Mučili smo se kod doktora, hodža, popova, bajali nam, potpasivali me, heftu sam noćivala pod Ostrog, za ilače prodavali imovinu, al’ sve bi zalud. Šćela sam ja otij i čo’eku pušćit put da se ženi, al’ on veli iza mene neće živjet ni dakik. E, sad te ja vodim njemu da mu pred Bogom bideš druga žena, da mu rodiš đecu i da rahat živimo k’a svi sretni. Imaćeš svega i svačega do pod zadnje noge. Nećeš bit ni šibana, ni opsovana, ni u kakoj gaili. Ja ću ti bit i svekrva i majka i od svake pomoći. Za igbala što osvrnuh onđe da se olakšam, te naiđoh na tebe. Vidiš kako Allah insanu, kad se najmanje nada, spremi pomoć? A, kako ti ono beše ime? Mene ime Hana, čo’eku mi Hajriz,“ – idući za konjem žena Fili objasni nijet.
„Karenfila mi je ime, a zovu me Fila,” – sva utnjela, Fila joj jedva odgovori.
Držeći se za samar, prepuštena konjskom kasu, novoj sudbini, Fili se zadrijema. Prije nego zaspa, pomisli:
„Ako je ovo Allahova volja, nek bide kako će bit. Gore nema.“
„A, Hajrizeee!!! Dođi ovamooo, da vidiš koga sam ti dovelaaa!!! „- Filu iz sna trgnu ženin glas.
Noseći preko ramena kosu, priđe im visok, srednjovječan, crnomanjast čovjek, znatiželjno odmerivši Filu, upita ženu:
„Hajrolah Hano, ko je ova žena?“, – začuđene oči, tražile su odgovor.
„Dovela sam ti đevojku, da nam ođe izrodi đecu. Eve je, gledna k’o bajrak, zdrava k’o šljiva, od jedrina puca. Malo hramlje na nogu, al’ za to malo, nije greda. Vidi se da je od dobra fisa, al’ eto, sudbina joj da ostane siroče, brez oca i majke. Sevap je udat i naj joj savitak.“
„Hano, šta to pričaš? Kome si je dovela? “
„Ja, vala, tebe, ođe drugom nemam kome. Da ne ostanemo brez đece i da ova naš mal jednom ne bide puštinja. Da nam đeca zaigraju na livadu, da udajemo, ženimo, da se i kod nas šenluči, jadan ne bio. Vidiš li je, k’o crveni se k’o bostan. Hajrize, šta se to smišljaš toliko? Ako ne šćeneš, dina mi i ja ću ti otij iz ovije stopa.“
„Veliš li, Hano?”
„Velim, no šta, no velim. No haj pomogni ženi da sjaše s’ konja, utrnjela je jašući. A jedva joj bratučede ubijedih da mi je dadnu. Beše him je ž’o, valjana, teglila him hizmet,bogomi. Hehej, do godine, ako Bog da, ođe đe zakmečat jedno bepče, pa do godine drugo, pa, ihaaa…“
Iako joj je životni sahat otkucavao zadnje dakike vremena, sjetivši se tog dana, Fila se osmjehnu. Zahvali se Allahu na one godine radosti u kući gdje sa mužem Hajrizom rodi petoro zdrave djece; četiri sina i kćer, na godine rahatluka, sloge i izobilja. Uputi dovu Haninoj dobroj duši, zahvalu za majčinsku ljubav, za sve prijateljske nasihate i nesebičnu pomoć. Bila je sretna što je lani mjesec dana na samrtničkoj postelji podrugu hizmetila i prihvatila, što joj je ljubav, ljubavlju vratila.
A i ona, kako rodi najmlađe dijete, malog Hilma, ubrzo obolje. Starija djeca su joj bila poodrasla, mislila je neće ih bit više, izrađala je šta je htjela, ali joj se Hilmo nenadno začaknu. Voljela je svog muža više od sebe, od očiju, a i on nju. Bio je prema njoj nježan, krišom joj iz varoši donosio svakakvih slatkiša, naveče joj davao kad su išli na počinak. Do kasno u noć u dušek su im šuškali ispražnjeni fitilji, iz kojih su jedno drugom pretakali ljubav i nježnost. Šaptao joj je : „Karenfilić moj,“ Prije no što Hana preseli, osunetiše trojicu sinova, a ovog najmlađeg po Filinoj želji, osunetiše juče, da bez brige na miru umre.
„Ako mi umre Karenfila, dok sam živ neću zaboravit, ni nju, ni moju Hanu. Nikad se neću iza njih ženit, nedo Bog. Bile su zjenice oba moja oka, život mi učinjele lijepim, Hana dobrotom, Karenfila i dobrotom i porodom,“ – k’o iz dubine, polusvjesna Fila začu Hajrizove riječi.
U Stambolu, kroz pendžer zamračene sobe, gmizala je crna debela zmija, zavlačeći se pod jorgan, sa postelje odiže polumrtvog Jupa, odmota se oko njega, ka očima mu krenu.
Od straha i samoće, razgoračenih očiju, on u pomoć priziva Allaha i majku.
„Babooo! Čekaj meeee! – iz tmine mu pisnu djetinji glasić.
„Filooo! Evo, rodeee, čekam teee, čekam. Ja više neću nikud brez tebbbe! Halaluk od tebe ištem, dijeteeee!“
U nejasnoj magli, priđe mu Fila, zmiju s njega odmota, ispucala usta zakanu šerbetom, Jasin glasno otpoče. Kad ga boljka uminu, Jupo keljavu kćer na prsa prisloni, suza mu na zlatnu kosu prokapa, meleci zapjevaše, rahmet mu predadoše.
Kad Fili bol stisnu dušnik, zamrači joj svjes’, uhvativši se za prsa, jeknu, Hajriz utrča, ruku joj prihvati.
– Hazo, eno tamo ugledah majku. Raširila džamadan i mamka me da potrčim k’ njoj. Tamo dalje čeka nas babo. Kol’ko ga avaz nosi mene k’ sebi plačući priziva. Dok vrišti, iz njega kuljaju crne guje, po našoj livadi gmižu i bljuju kahvaji krv. Ako mognem od bone noge potrčat, baba da spašavam. Eno vidim kako gore pod šumom, braća mi razvezla kolo, volove svatovima na ražanj obrću. A iznad naše kuće obleću tice, a na svakojoj leti nam po jedno dijete.
– Karenfila, preuči šehadet, kuražna nek si, bićeš, inšallah, odma’ pobolje. Evo hi đeca sva oko tebe, nemo’ hi strašit.
– Bili ste moj vrući, sretni savitak. Hazo, ja odoh, halali, čeka me majka, babo u nevolji.
Čuvaj mi djecu, Hilmo ti amanet…
Na vezen karenfil s jastuka skliznu suza, lijeva se noga sa desnom ubarabari, Hakova se grohotuljka razniza, Mehagin dukat se otkobrlja, u zgrčenoj ruci, izvehtala ojica se prekinu…
