Nekada je Ljubuški imao mladog mujezina koji je jako volio učiti ezan.
Poseban adet je bio učenje ezana sa munare gožuljske džamije.
Možda se mujezin ponekad i razmetao lijepim glasom dok bi ispod munare, džadom šetale djevojke ili dolazile po hladnu vodu do nadaleko poznate vode Gožulja i Vodice.
Bio je vreo ljetni dan. Hercegovačko sunce skoro da je topilo asfalt u podnevski vakat. Naš mujezin iz priče je opet dobio priliku da prouči ezan, koji se zbog posebnog položaja džamije na Gožulju jako daleko mogao čuti, čak do Predgrađa, na nekih tri kilometra.
Popeo se mujezin uskim stepenicama munare do šerefe, okrenuo se prema kibli, proučio euzu i bismillu, iz punih pluća započeo sa „Allahu ekber, Allahu ekber!“
Odjednom, ničim najavljeno, ispod munare prolomi se reski i podrugljiv glas magarca zavezanog za staru halku, koja je nekada služila obližnjoj napuštenoj tabačkoj radnji i magazi.
Mujezin je nastavio dalje, ali u trenutku kada je počeo sa druga dva ezanska tekbira, magareći avaz nadjača mujezinovo melodično učenje ezana. Nije magarac prestajao sa revanjem sve dok mujezin ne bi prekinuo sa sa ezanom zbog obaveznih pauza.
On je stajao na munari, onako mali, neznatan… polahko nestajao. Nestao je njegov lijep glas. Nestao je i poneki skriveni pogled na djevojke u šetnji.
Razmetanje mujezinu posta najveći luksuz, a ezan, u trenutku nešto što mora prekinuti i sići sa munare. Pomislio je; „otvori se zemljo i progutaj me.“, uz osjećaj sramote koju nijedna druga bruka zamijeniti ne može. Ipak, nastavio je ezan, hrabro, iako magarac nije prestajao, osim kada bi mujezin napravio pauzu.
Primijetio je da magarac želi nadjačati ezan, i na neki čudan način, kao da je izašao na mejdan mujezinu, sa pitanjem ko će u toj nedogovorenoj borbi pobijediti. Izučio je ezan, spustio se niz krivudave stepenice i stupio u džamijsku sofu na kojoj je sjedio imam džamije i nekoliko džematlija. Potpuno slomljen, skoro uplakan, mujezin reče efendiji; „dragi moj efendija, šta sam ja Uzvišenom Allahu zgriješio?“
Efendija je nakon proučene fatihe, samo potrao lice i teškim korakom ušao u džamiju, a mujezin osta bez odgovora. Možda je mujezinu i to bio odgovor… Allah zna! Prošlo je tri dana a mujezinu nije bilo ni na kraj pameti da uči ezan.
Smatrao je da za to ima sposobnijih od njega. Mnogo se korio i ispitivao svoja stanje; možda neke greške, ili težak grijeh da je počinio.
Začudo, niko od džematlija iz džemata u međuvremenu nije spominjao ovaj događaj. Treći dan, mujezinov ahbab Hasan kroz smiješak reče; „a jel’, šta ti uradi onom magarcu?“
Držeći to kao neku šalu odgovorio mu je; „a znaš li ti šta je magaraca uradio meni?“ Hasan reče: „pa dobro, a jesi li čuo da je danas magarac krep’o?“
Mujezin je ostao bez riječi, a kandilji, iako je bio dan, kao da zasvijetliše, da osvijetle put mujezinu, prema gore, uz uske stepenice za neke nove, još ljepše ezane.
