Moje novo srce starije je od mene nekoliko godina, dobila sam ga iz Njemačke i razlog je što sam i danas živa – počinje svoju priču o životu s transplantiranim organom Marija Jarak, dvadesetpetogodišnjakinja iz Mostara. Marija je novo srce dobila s četrnaest godina, a danas ističe kako je očito imala veliku sreću u nesreći, piše Večernji list BiH.
Spas u zadnji trenutak
Naime, u BiH se tek posljednjih mjeseci glasnije priča o transplantacijama te je nedavno i usvojen zakon koji bi oboljelima u ovoj zemlji trebao omogućiti brži dolazak do novog organa, dok je sve to u trenucima kada je Mariji život visio o koncu još bilo tabu-tema, a dolazak na listu Eurotransplanta gotovo nemoguća misija. – Moj otac je moje nalaze slao svugdje, išao je u Sloveniju, tražio liječnike, sve kako bi se pronašao neki lijek za mene jer mi je s četrnaest godina srce gotovo prestalo raditi – priča nam Marija vraćajući se više od deset godina unatrag, kada su tisuće molile za nju. Organizirana je bila velika humanitarna akcija, a četrnaestogodišnja djevojčica Marija, koja se tada prezivala Soče, ujedinila je Hercegovinu. – Put do novog srca počeo je u Zagrebu, gdje sam bila mjesec i pol dana. Tada sam sasvim slučajno preko obiteljskih prijatelja dobila priliku doći u Austriju na deset dana ispitivanja. To mi je platila austrijska vlada. Puta prema toj zemlji, bolnici… se ne sjećam jer sam već bila u jako lošem zdravstvenom stanju – nastavlja Marija. Srce joj je u tom trenutku radilo sa svega deset posto, a ostali organi počeli su otkazivati. – Kad smo stigli u bolnicu u Austriji, liječnici su već prvi dan rekli kako je stanje alarmantno te da sam stigla u posljednji tren. Samo dva dana kasnije za mene bi bilo prekasno. Roditeljima je to bilo teško slušati, ali su se borili za mene – priča nam ova mlada magistrica ekonomije koja je prije nekoliko mjeseci uplovila u bračne vode. Sve ovo, fakultet, udaja, pa i srednja škola u tim trenucima su za Mariju i njezine roditelje zvučali kao bajka jer ona je sa samo četrnaest godina umirala. Svaki trenutak bio je borba. Svako novo jutro nada da će se negdje pojaviti srce koje će zamijeniti ono koje Mariju izdaje. Odmah po dolasku u bolnicu u Austriju Marija je dospjela na drugo mjesto liste Eurotransplanta. – Za razliku od BiH, Austrija je tada bila članica Eurotransplanta. Budući da sam bila mlađa od 18 godina i da su mi odmah po dolasku u Austriju ugradili umjetno srce jer je moje radilo na 10 posto, zbog čega su mi počeli otkazivati svi ostali organi, odmah sam bila u vrhu liste Eurotransplanta za presađivanje organa – kaže Marija. Bila je na drugom mjestu. Mjesec dana na životu ju je održavalo umjetno srce koje je pomoglo drugim organima oporaviti se. – Umjetno srce pomoglo je da se ostali organi oporave kako bi liječnici uopće mogli pomisliti da mi se uradi transplantacija. S tako lošom funkcijom ostalih organa, kakva je bila kad sam stigla u Austriju, ne bih preživjela transplantaciju – priča nam ova hrabra Mostarka. Nakon mjesec dana života u bolničkoj postelji s plastičnom pumpicom koja je mijenjala srce, stiže vijest koja Marijinim roditeljima vraća nadu, ali i ulijeva strah. Pronađen je donator čija se krvna grupa podudara s Marijinom, srce u bolnicu u Austriju stiže iz Njemačke.
Operacija je trajala nekoliko sati, za Marijinu obitelj to je bila vječnost. Što ako srce ne bude htjelo kucati, što ako ga tijelo ne prihvati… Na sreću, sve je proteklo u najboljem redu, Marija se već nekoliko dana nakon operacije digla na noge i sa svega nešto više od tridesetak kilograma napravila svoje prve korake u Austriji s novim, njemačkim srcem. Na pitanje zna li tko je donator, Marija nam kaže kako je praksa Eurotransplanta da ne otkriva detalje o donatorima.
– Kroz razgovore sestara u bolnici uspjela sam doznati da je srce stiglo iz Hamburga u Njemačkoj. Rečeno mi je i da je osoba stradala u prometnoj nesreći na motoru, zbog čega vjerujem da u meni već više od deset godina kuca muško srce te da je ta osoba bila u ranim dvadesetim godinama – kaže Marija. Pitali smo je i je li se bilo teško naviknuti na život s novim srcem, na što nam je ona odgovorila kako su joj tu puno pomogli liječnici koji su u početku sasjekli neka njezina promišljanja.
Ožiljci kao podsjetnik
– Tada sam bila relativno mlada, možda su više moji roditelji razmišljali o tome čije je srce u meni. Mene je moj tadašnji liječnik u startu sasjekao sa svim mojim pitanjima. Rekao mi je da ne razmišljam o tome kako je u meni tuđe srce, da se ne opterećujem i da je jedino što mogu pomoliti se za donatora i zahvaljivati Bogu za svoj život. Da nemam ožiljke, ponekad ne bih ni znala kako sam to sve prošla. Sad se tako dobro osjećam da sve ovo što sam vam ispričala s ove distance samoj meni zvuči nevjerojatno. Živim bez ikakvih tegoba, pijem lijekove i super se osjećam.
Život sam nastavila normalno, završila sam srednju školu, fakultet, udala se i planiramo proširenje obitelji – kaže ova hrabra žena koja svakodnevno zahvaljuje Bogu na drugoj prilici. Pitali smo je i ima li možda neka ograničenja kada su u pitanju fizičke aktivnosti, na što Marija odgovara kako su joj liječnici rekli da može skakati do dva metra na suhom i do šest u vodu, odnosno da može živjeti kao i svi ostali zdravi ljudi. A takav život Marija je poželjela i ostalim oboljelima u BiH kojima je potrebna transplantacija. Ovom prilikom pozvala je zdrave stanovnike BiH da postanu dobrovoljni darivatelji organa jer na taj način mogu nekome spasiti život.
– Transplantirani organ ne produljuje život nego ga i spašava – zaključila je Marija.
