– Šta li će Bog sa Stanišom Jovanovim? – pitao sam se žureći na liturgiju, slušajući povorku dok prepričava detalje njegove smrti. Staniša, nekadašnji prijatelj mog pokojnog oca umirao je danima. S njim se mučilo cijelo naše selo, dok bi uvijek pijan i raspamećen do kasno u noć lelekao i razbijao po svojoj trošnoj kolibi. Kao da se na nebo penjao njegov bolesnički jauk, a onda se teži i goropadniji spuštao na zemlju i pritiskao naše selo.
– Kad Bog hoće da kazni, prvo uzme pamet – mudrovale su žene s kraja povorke, nimalo se sustežući priznati kako je Stanišina smrt izbavljenje njemu, ali i ostatku sela. I zbilja, neobična je i teška bila njegova bolest. U danima kada bi svoje ludilo potapao u rakiju, mira u selu nije imao niko. Iako staračko, snažno i zdravo tijelo dugo se borilo s đavolom. Svi su prepričavali njegove povike, vrisku i psovke. Djeca su pamtila njegova prokletstva, u šali sricala njegove molitve:
– Dabogda nas kuga pomorila, mene prvog pa i vas odreda!
Seoske priče o Stanišinom bunilu nisam uzimao ozbiljno, dok ga jesenas, skupljajući drva nisam zatekao u obližnjem šumarku. Bio je to prizor od kojeg mi je zastala pamet. Stajao je među bukvama, potpuno go i ukočen. Iznad glave je neprestano kovitlao sjekirom, urlikao i cerekao se. Kao u nekom satanskom obredu, njegovim tijelom strujali su grčevi. Ne bi me primijetio ni da pred njim stojim. U tom trenutku, on zasigurno nije pripadao ovom svijetu. Stanišom su vladali demoni. Uplašen sam ga zaobišao i vratio se u selo. Od tog dana, znao sam da je Stanišina muka stoput gora od rakije i nesretnog samotnjačkog života.
Na ulazu u manastir ugledao sam smrtovnicu, s koje je škiljilo Stanišino lice. Sklopile su mi se vjeđe, kao pred nesvjesticu. Zateturao sam u crkvu. Zadnji put naši pogledi sreli su se u špiglu mog utovarivača u Pilici. Nova obznana tajne da se Staniša i ja znamo i iz najgorih dana zla, pala mi je na želudac. Stanišina i moja muka bile su sestre. On je jutros sustignut, na provaljenom i prljavom krevetu iz kojeg je zaudarala kazna, a moja bitka sa sudbinom tek predstoji. Sušilo mi se grlo i drhtala vilica. Buljio sam u zadimljeni oltar i sveštenikovo lice. Prokazivao me pogledom. Kao da zna moje mračne i jezive tajne.
***
Tata se pred rat vratio iz Austrije, bezuspješno pokušavajući pokrenuti autoprevozničku djelatnost. Rano su me dopali volan i kamioni. Mojom glavom zvrndali su veliki motori. Kao jedan od rijetkih kvalifikovanih vozača radnih mašina, među prvima iz svoje generacije dobio sam posao u rudniku boksita u Milićima. Razvlačio sam i pretovarao terete, a zvuk dizelskog motora zaposjeo je moje biće. Po završetku radnog vremena, žurio sam kući kako bih tati do mraka pomagao na imanju. On shodno svom kapitalističkom uvjerenju nadu nije polagao u ratnu, već u strogo radnu vrlinu. Kada je počeo rat, objasnio mi je da ratuju samo sirotinja i pljačkaši, a da pošten i poduzetan svijet radi i stiče.
– Rat će završiti kako je i počeo. – govorio je tata. – Svako će se opet vratiti svome jadu. Nemaš kuda ako zapustiš imanje. Nisi ni nekog junačkog roda da se proslaviš. S ovom će te seoskom hrđom umjesto slave stići samo bijeda! – nagrdio me je kada sam mu s oduševljenjem pričao o novim Golfovima, ukradenim iz sarajevskog TAS-a. Takvim, ukradenim Golfom selom je, prilikom čestih rakijskih pohoda patrolirao i Staniša. S tatom se posvađao jednom zasvagda, kada ga je ovaj zamolio da me skine sa spiska za mobilizaciju. Taj je ustupak Staniša naplatio skupo, proglasio nas komunjarama i zalupio vrata svog Golfa. Tata je u svojoj domaćinskoj svesci prekrižio Stanišine dugove za rakiju i krov koji je mijenjao godinu prije. Velikodušno. Valjda u prilog starom prijateljstvu. Spakovao je i Staniši vratio pušku koju mu je poklonio na našoj zadnjoj slavi. Borba za narod i otadžbinu, Stanišu je zadugo odvukla iz sela.
I bez njegovih zasluga, umjesto na položaje, raspoređen sam u inžinjersku četu. Radio sam na popravci puteva, iskopavanju rovova, transportu opreme i naoružanja.
Pred sami kraj, u ljeto 1995, rat mi je surovo naplatio svaki dan poštede.
***
Rovokopač sam po naređenju dovezao na Branjevo. Vojnik me pozvao da napustim mašinu i pođem do obilježenog mjesta na livadi gdje ću kopati. Propadali su moji koraci. Red je došao na mene. Iz svega što sam čuo ranije, pouzdano sam znao šta će biti moj posao. Pred pomoćne objekte neprestano su pristizali autobusi iz kojih su izlazili muslimanski muškarci. Neuhranjeni, ispijenih lica i sa žicom na rukama, pognutih glava i u grupama po desetorica kretali su se prema obilježenom mjestu.
Iskopao sam rupu. Ka njenom rubu iskoračilo je prvih deset. Požurio sam izaći iz mašine kako bih se udaljio, a onda je pred mene iskočio Staniša:
– Đe si Mrndiću, krme te ubolo? Kako ti je stari?
Izgovorio je to tako lakomo i prosto, kao da smo se jučer rastali. Nisam stigao ni zaustiti odgovor, a zrak je presjekao rafal. Staniša je rukom mahao prema autobusu. Dotrčala je nova grupa, a on se okrenuo mitraljescu i proderao se:
– Mali, opleti!
Pucnjava me je zaglušila. Bližio se sumrak. Vojnik zadužen za raspored pred autobusima potjerao je nesretne muškarce u gomili. Nije bilo vremena za pregrupisavanje. Žurilo im se. Mnogo ih je. Ima li išta jezivo poput zvuka mitraljeza koji prosijeca ljudska tijela? Dok sam stajao okamenjen, Staniša je u trku skočio u rupu, izvadio revolver i započeo svoj vampirski bal. Bio je to neponovljivo užasan i bogohulan prizor. Svakog koji je preživio mitraljeski rafal, Staniša je ubijao preciznim hicem. Unezvijereno se okretao prema svakom nesretniku koji je bolno ječao, tražio svako trzajuće samrtno tijelo. Kao pijan je bauljao po leševima, sav u znoju i do pasa krvav. Prizivao je sopstvenu nakazu, želeći ubiti što više. Bez greške. Nadljudskom snagom prevrtao je mrtva tijela, tražeći išta što diše.
Na kraju gomile, polusvjestan i krvavog lica, naglo se na koljena uspravio mlađi muškarac. Staniša se osmjehnu, ozaren ispruži ruku s revolverom, nišaneći dugo. Pištolj je bio prazan. Zaurlao je poput grizlija. Posrćući se dovukao na rub grobnice, uspuzao napolje i iz Golfa izvukao metalnu polugu. Skočio je ponovo među tijela, nerazgovijetno se obratio svojoj žrtvi, krvoločno zadajući bjesomučne udarce, čiji tupi zvuk je odzvanjao ravnicom. Iznuren je hroptao kao vepar, a ja sam se tresao povraćajući. Ponovo se značajno osvrnuo na svoje nedjelo, pred noge mi bacio svoju krvavu polugu, s tragovima smrskanih kostiju, ljudskog mesa i kose, pa se proderao:
– Zagrći Savo. Šta si zin’o? Zar je Srbin na te spao, jebem li ti tetku u čarapu!?
Sunce je već bilo zašlo. Drhtavim rukama sam pokrenuo mašinu i započeo jednako ogavan posao. Trebalo je sakriti Stanišin zločin. Biti mu saučesnik i pomagač. Moje je da spriječim istinu i mrtve ponovno ubijem. Jednaki smo.
Prošao je pored zabezeknutog mitraljesca, okrenuo se grupici vojnika i dobacio im:
– Jel de pijevci, nije Staniša osušena grana?
Zatim je stao iza rovokopača, namignuo mi u špiglo, sjeo u svog Golfa i otišao kao da ništa nije bilo. Zar čovjek može tako da posrne? Kao da mu je sam đavo iščupao dušu. Bojao sam se, ali i nadao da se vukodlak vrati i ubije me.
Večernja sjena nadvila se nad grobnicu koju sam plačući pokušavao da sakrijem. Mutio mi se vid, i slabile ruke pa bi kašika rovokopača često nekontrolisano pala na gomilu leševa. Uz zvuk motora, tada bi se lomile i škripale ljudske kosti. Satima sam zatrpavao ogromnu rupu. Nakon što bih navukao sloj zemlje i počeo ravnati parcelu, na površini bi se često ukazalo nečije tijelo. Stresao bih se i zajecao, proklinjući dan kada sam rođen. Vonjala je kabina, moje tijelo i odjeća. Na zlo je zaudarala i ta duga podrinjska noć.
Prekratak je život da mnoštvo ugode, radosti i lijepih stvari ikada potisnu, izbrišu i potamne tu stravičnu i nezaboravnu sliku ljudskog izvrgnuća.
***
Na Stanišinoj sahrani bilo je par seljana, sveštenik i ja. Kišna oluja remetila je obred, pa je sveštenik požurio s opelom. Svuda je provirala voda, kao da zemlja odgađa u svoju utrobu primiti pokojnika. Sveukupno, bila je to prazna i nepoželjna slika, kakav je bio i Stanišin život. Povremeno bih ispod kišobrana provirivao zatvoreni kovčeg, s mukom se prisjećajući detalja našeg poznanstva. Vjerovao sam da Bog ne prašta nepravde koje smrtnik nanosi drugom smrtniku. Oni koji su mogli oprostiti Staniši, za ovog svijeta nisu imali priliku, stoga mi je obred cjelivanja na kraju sahrane izgledao potpuno izlišan.
Te sam noći sanjao užasan san. Koščati i snažni mladići s Branjeva, dizali su se s poljane goneći me. Prepoznavao sam njihova lica. Pred streljačkim vodom bili su tihi i pognutih glava. U mom košmaru, vrištali su dozivajući me. Bezglavo bih trčao poljanom, a onda bi me sustigli, okružili me i potpuno mi strgali odjeću.
Taj mi se san ponavljao cijelu zimu. Budio sam se pred zoru, prestravljen. Sjedio bih na krevetu, dišući brzo i duboko. Vrat bi mi opkolio hladan znoj dok sam s teškoćom razaznavao san od jave, nastojeći da se prisjetim ko sam i gdje se nalazim. Te bi me kratke amnezije naročite iscrpljivale. Tijelo je ujutro bivalo teško i izmučeno. Bol u sljepočnicama držala me prikovanim za krevet. Ostatak dana prošao bi mi kao u nesvjestici. Sa zebnjom sam dočekivao noć. Strah se uvlačio u moje kosti, zaposjedajući mi razum.
Uplašen bih predvečer otišao u manastir, i dugo klečao moleći se. Molitve su uzaludne. Koji bog će uslišiti molitvu prekrštenih, a krvavih ruku? A ja jesam kriv, onda jer sam šutio, danas jer i dalje šutim. Ipak su moji odlasci u crkvu bili su česti i primjetni. Sveštenik me je jednom upitao:
– Savo, muči li te šta?
– Oče, je li istina da je pakao raspoređen u krugove? – pitao sam.
– Možda, ali gdje god da zakoračiš, nije dobro. Ali ne brini, ti si dobar čovjek i hrišćanin. Kada bi se bar trećina sela molila upola kao ti, ove godine bi urod bio dobar. Žurim na pričest. Ostani u miru.
– Pope, dobar si propovjednik i znaš psalme, ali ne znaš nauk ljudske duše. – promrmljao sam za sebe, jer je on već bio izašao. Razmišljao sam o njegovim riječima.
– Kada bi pola sela bilo poput mene, niti bi bilo rose, niti kiše. Takva bijaše kazna grešnom narodu svetog proroka Ilije. – govorio sam opet samome sebi.
Moje duševno stanje se pogoršavalo. Zloduh straha me nije napuštao. Javljala su mi se nerazumna i gnusna priviđenja. Umišljao bih da se umivam krvlju, žvačem zalogaje ljudskog mesa, svuda bih pronalazio kosti, krio bih i zatrpavao stvari i predmete. Polahko sam gubio razum. Od tog stanja trijeznio bih se kratko, pomišljajući na Stanišu i njegove samrtne patnje.
Ta je zima bila duga, ali mene nisu oslabili vjetrovi ni njen mraz, već moja savjest. Izgubio sam na kilaži, dobio umorno i suhonjavo lice. Koža mi je potpuno promijenila boju. Sokovi života, polahko su napuštali moje tijelo.
U proljeće, na godišnji parastos mome ocu, bdio sam nad njegovim grobom, plačući.
– Savo, smrt će doći zadnja. Ima sve da popravi, poravna. Svemu da naličje i oblik. Zlo se ne isplati. To je gorka trpeza. Ono te zauvijek prokune, moreći ti dušu. Kad zlo odabereš jednom, ono te poslije pronalazi samo. Uvijek će biti onih koji zlo čine, ali teško nama kada ne bude onih koji ga sprječavaju. – govorio je tata.
I o njega sam se mrtvog ogriješio. Izdao ga.
Kući sam se vratio u sumrak. Kao u grob. Po ko zna koji put sanjao sam isti san. Gnjevne mladiće što me jure. Ponovo im izmičem, osvrćem se i spotičem, ali trčim, svoju mučnu životnu utrku. Ne živi mi se, znam to i u snu, ali se grješan smrti bojim i previše. Neizostavno me sustižu, trgajući mi odjeću.
U zoru mi se protumačio moj san, moja strgana odjeća. Vrijeme je da otkrijem svoj zločin, napokon razgolitim svoju sramotu. Inače ću izludjeti, propasti u dubok bezdan zla i ljudskog izvrgnuća, odakle mi se godinama krevelji Staniša.
Na listu tatine bilježnice rukom sam napisao:
…Blago onima koji plaču, jer će se utješiti, blago krotkima, jer će naslijediti zemlju. Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi. Blago milostivima, jer će biti pomilovani. Blago onima koji su čistog srca, jer će Boga vidjeti. Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božji nazvati. Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago vama ako vas uzasramote i uzprogone i reknu na vas rđave riječi i laži, mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas…
(Jevanđelje po Mateju)
Grobnica je iza poljoprivredne hale, pedeset metara desno od bunara. Prekrivena je otpadom iz pilane. Duboka je tri metra, i skriva oko dvjesto tijela. Šutio sam, jer bi me ubili.
Bog neka nam dušu prosti.
Cedulju sam umotanu u celofan, rano ujutro krišom ostavio pred vratima moje učiteljice. Njena dva sina zatrpao sam tu noć. Godinama poslije, slovima kojim me je naučila, razgrćem njenu istinu, a svoju najveću sramotu. Poljana je već u predvečerje bila okružena žutom trakom i policijom. Nadao sam se da sam tog jutra za sebe osigurao blaži krug pakla.
***
Zbog onoga što smo radili, Bog nas izuzima iz svake dobrote. Nesreću trpe i oni što se još ni rodili nisu. Zlikovca proklinje i progoni sve što u dugoj podrinjskoj noći miče i lahori. Zemlja ovdje neprestano izbacuje svoj teret, otkrivajući koliko je zao i podivljao čovjek.
Ponekad me u Potočarima zaustave grobovi, u redove poredani. Tada poželim da u sve molitve dospije Srebrenica. Da se sve bogomolje premjeste u Potočare. Tamo je najviše nepravde.
Kad živi zanijeme, glasno progovore mrtvi. Ispričaju mi priču o bijeloj plastičnoj vreći u koju je polegnut bez krivice umoren srebrenički dječak, muž, brat, otac. Pod mlazom vode, držana u rukavici sapire se njegova lobanja, nekakvom brusilicom sijeku se njegove kosti. Ta slika, pravo iz Potočara i podrnjiskih polja i ravnica, iz kojih viri kost moga brata, često dospije u moj večernji trenutak svakodnevnog presabiranja. Kad zažmirim vidim razbacan skelet moga brata, sina Adamova, kao i ja od zemlje načinjenog, s Bogom u vrtu rajskom, s kojim ću zajedno biti proživljen i iz groba podignt. Njegove grijehe nosit će njegov Kajin, a moji će mene osramotiti. Zar da za njim, a ne za sobom ja tugujem?!
