Imena matičara ne mogu da vam otkrijem, kažu da ne bi smjeli. Iako je jedan otišao u penziju, drugi je još aktivan. Decenijama su radili zajedno u jednoj od centralnih beogradskih opština, nagledali se svačega i postali eksperti za procjenu budućnosti brakova u čijim su sklapanjima bili važni akteri.
„Poslije nekoliko godina rada smo počeli da razmišljamo – ko su ti ljudi koji sklapaju brak. Ko je odakle, iz kakvih sredina, kakvi su im kulturološki korijeni, porodice, interesovanje, društveni status, materijalni… I kada smo počeli da dobijamo presude o razvodu brakova, shvatili smo da većina njih uopšte ne zna šta je zajednički život. Neka im je i lijepo nekoliko sati dnevno, ali šta će sutra kada se probude? Ko će da ode kupovinu, ko da razmjesti po stanu, spremi ručak, baci đubre, sipa benzin u automobil, plati račune u pošti… Rijetko ko to prije braka raščisti u svojoj glavi. Sve se svede na trenutnu privlačnost. A ako se brak zasniva na tome, onda ne može da traje. To je jednostavno hemijski proces.“
Uveli su jednostavno pravilo za ‘opkladu’, koja to suštinski nije bila, jer je „pobjednik“ imao samo zadovoljstvo bolje procjene. U praznu rubriku u koloni u koju se unose podaci mladenaca grafitnom olovkom su upisivali vrijeme za koje misle da će se razvesti. Kada bi kasnije od suda dobijali obavještenje o razvodu, vidjeli bi ko je bio bolji prognozer, gumicom brisali upisano i penkalom unosili zvanične podatke. Naravno, nisu to činili za sve parove koje vjenčavaju, već za one koje odmah procijene kao „rizične“. A takvih nije malo.
Na pitanje koliko su parovima koji im djeluju neskladno davali vremena do razvoda odgovaraju – od nekoliko mjeseci do dvije ili tri godine. Nisu to bile klasične opklade, „već čisto zanimacija da vidimo koliko smo upoznali ljude, da nam posao bude interesantnije“.
Prema njihovoj tvrdnji, o brakovima u Srbiji postoji mnogo zabluda, jer je tradicija njihovih ugovaranja iz interesa neuporedivo duža od zajednica „zasnovanih na ljubavi“. Ostavimo li po strani slučajeve gdje su razmirice među parovima prisutne još pri ugovaranju datuma vjenčanja i drugih okolnosti, što jasno ukazuje šta će slijediti, kao teško savladive prepreke navode velike kulturološke i obrazovne razlike, okruženja u kojem su odrastali, ona u kojem rade, društveni status porodica i prijatelja, materijalne razlike…
„Ako je s jedne strane tipična građanska porodica, a s druge ona koja je tek stigla u grad, to su dva svijeta koja će teško da se usaglase jer su im porodične tradicije i vrijednosti potpuno različite. Kako da se razumiju potomak koji je tek stigao u Beograd iz nekog malog mjesta s brda i djevojka odrasla u Vojvodini? Ne tvrdim da to nikako ne može da uspije, ali je potreban mnogo veći trud. Sam odnos prema ženama je u tim krajevima i danas drugačiji. Negdje žene i djeca još sjede za odvojenim stolom od muškaraca, a djevojka koja bi trebalo to da razumije je treća građanska generacija! Ne ide to nimalo jednostavno, praksa je pokazala da to u brojnim slučajevima ne može da se prevaziđe.“
Uvjereni su da o sebi razmišljamo znatno bolje nego što na to realno imamo pravo, jer je najveći broj nas koji živimo u urbanoj sredini „uglavnom prva, eventualno druga generacija“. Malo je te urbane tradicije.
„Hajde da uzmemo primjer kada oboje imaju visoki nivo obrazovanja, da su u tome egal. Osim porodica sa obe strane, tu se pojavljuje i okruženje oba supružnika. Dok su se zabavljali, viđali su se s društvom i s jedne i s druge strane, upoznavali se međusobno sa starim prijateljima, sa kolegama s posla. Idealno je kada su partneri iz istovijetnog intelektualnog okruženja, ali to je u praksi rijetko. Ako je, na primjer, njeno društvo višeg obrazovnog nivoa, iz intelektualne porodice, a on iz slabijeg, bez obzira na to koliko se lično usavršavao da bi završio škole, kako da se uklope? On je malo ili nimalo putovao po svijetu, nema naviku da odlazi u bioskop ili u pozorište, na koncerte, a njeno društvo je sasvim drugačije, razgovaraju o putovanjima, iskustvima iz svijeta, utiscima sa predstava…
O čemu on da priča? Ovi o Parizu, Veneciji ili Njujorku, a on o rodnom kraju. Uglavnom ćuti u takvom okruženju i s vremenom počinje da izbjegava društvo kojem ne pripada. Opet, on je u svojoj sredini glavni ‘baja’ i gledaće da što više uvuče ženu u tu priču gdje se osjeća važnim. Naravno da tu nastaju problemi koji se često završavaju razlazom. Rijetko uspijeva brak kada se ljekarka uda za vozača.“
Većina mladenaca u početku živi s roditeljima jednog ili drugog supružnika. Mali je procenat onih koji zajednički život počinju samostalno. „To se mi zavaravamo da je drugačije. Većina kaže – u početku ćemo tako, pa ćemo da se snalazimo. A kakvi su bili stambeni krediti prije 10 ili 15 godina? Užas! Ko se u to uvalio, ugasio je. Bez pomoći porodice ne mogu da prežive. Ne govorim o malom sloju koji ima novca. Većina se muči. Onima koji su podstanari strahovito pada standard zbog svih troškova iznajmljivanja stana i nastaju problemi, počinju svađe. Mnogi se razvedu baš zbog nemogućih uslova u kojima su se našli.“
Još u restoranu se vidi ko je “šef“
Otkad je uvedena mogućnost da se formalnost sklapanja braka obavlja u restoranima, to je gotovo postalo pravilo. „Odmah se tamo vidi kakve su rodbine s čije strane, u kakvim automobilima dolaze, kako su obučeni, da li su im odijela skrojena po mjeri ili su pozajmljena, kakve su cipele, satovi, kakve poklone donose, kako se ponašaju, gdje ko sedi, čija je familija bliža mladencima, a ko je u ćošku, ko čašćava muzičare, a ko je jedva skupio novac da donese poklon, plati jednu fotografiju…. I odmah se zna ko je šef u toj priči.“
Kao najupečatljivi primjer lošeg odnosa pamti mladoženju iz takozvane stare beogradske porodice i mlade koja je nedavno stigla u grad. „Odmah se vidjelo da od toga nema ništa ili da će mlada, ako joj ne prekipi, do kraja života morati da trpi omalovažavanje.“
Samo naizgled sitnica – da je mladoženja tražio da se prvo fotografiše njegova familija – bila je dovoljan signal u kom smijeru brak ide.
„Svi sa njegove strane su se slikali samo s njim, pa su onda doveli i mladu i sve to ponovili. Tek je poslije toga mogla da se fotografiše i njena porodica. Od prvog trenutka se vidjelo da je to ‘gaženje’. Naravno da je brak propao. Ipak djevojka nije mogla dugo da trpi takav odnos.“
Narav i mentalitet opisuje drugim primerom:
„Velika svadba u hotelu. Kao matičari unaprijed znamo kako će se mladoženja i mlada izjasniti o prezimenu jer se to dogovorimo ranije. I mlada saopšti da zadržava svoje prezime i dodaje muževljevo. Kako je to rekla, mladoženjin otac vikne: ‘Stani malo.’ Muk u sali. ‘Ko ovo plaća? Čija kuća ovo plaća? Kakva, bre, dva prezimena?’ Mladenci u šoku, on spustio glavu, mlada se trese. I odustane od dva prezimena, uzme samo muževljevo. Razveli su se, mada ne baš brzo koliko sam predvidio.“
Najkraći brak
Najkraći brak, ako se tako može nazvati, s neobičnim raspletom, bilo je vjenčanje poslije kojeg su se svatovi uputili u hotel na proslavu, a mlada ubrzo pobjegla s nekim iz sobe u koju je otišla da se navodno presvuče.
„Kada je saznao šta se desilo, mladoženjin otac je uzeo mikrofon od muzike, zamolio goste s mladine strane da svi napuste restoran, a da zvanice s mladoženjine strane ostanu kako bi proslavili što su se ‘riješili kur…’ Muzika zatečena, ne znaju šta da sviraju, a mladoženjin otac krene od stola do stola da nazdravlja i podiže atmosferu. Pozove šefa hotelskog restorana, zatraži da se za njegove goste spremi i kompletna večera, kaže da će, bez obzira na cijenu, sve to da plati. ‘I da ništa ne fali.’ Ostali su do zore. Muzika nikad više novca od bakšiša nije zaradila.“
