Četrdesetpetogodišnja I. Z. samo je jedna u nizu silovanih Bošnjakinja iz zloglasnog logora Sušica. Tokom tromjesečnog boravka u tom kazamatu silovana je bezbroj puta. O strahovitim traumama malo kome govori, a za njih znaju tek rijetki članovi njene porodice.
Ni mužu ne priča
Pomoć je prvi put tek prije dvije godine potražila u tuzlanskom Centru za terapiju i rehabilitaciju “Vive žene”.
– Bude mi puno lakše nakon terapija. Dok nisam krenula na terapije, hodala sam ulicama Tuzle sama, samo kako ne bih poludjela od razmišljanja o strahotama iz logora. Na terapiju su me nagovorile komšinice koje su prošle iste strahote u Sušici – ispričala nam je I. Z. tokom naše posjete Centru.
Osim s terapeutkinjom, o preživljenim torturama priča još samo sa snahom i bratičnom. Kako nam je ispričala, svom suprugu ne želi dopustiti da o tome razgovaraju.
– Muž zna šta mi se desilo, ali ja mu i dan-danas tvrdim da to nije istina. Jednostavno mu ne dam za pravo da u to vjeruje – govori ona.
U logoru je bila sa sinom od sedam godina i kćerkom od samo godinu i po. Teže, čak i od brojnih silovanja, pada joj sjećanje na dan kada ju je sedmogodišnji sin vidio golu u logoru.
– Najteže mi je kada se sjetim izraza na licu sina koji me je s ostatkom žena vidio golu. Tjeranje da pjevamo četničke pjesme, udarci, ponižavanje… To su slike koje me proganjaju više od silovanja – kaže I. Z.
Na stotine žena od ratne 1994. godine do danas prošle su kroz terapije Centra “Vive žene”. Primarni cilj ove organizacije jeste unapređenje mentalnog zdravlja osoba koje su bile pod torturom tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Tu se provode psihoterapije, psihosocijalna, socijalna, medicinska i pravna savjetovanja. Samo u protekloj godini kroz terapiju je prošlo 60 žena silovanih u ratu.
Dugotrajan oporavak
– Mi pokrivamo dio sjeveroistočne Bosne. Proces oporavka tih žena dugo traje. Situacije kroz koje su prolazile su kao iz filmova strave i užasa, ali gore od samog silovanja su torture i ponižavanja. Jedna od njih nam je ispričala da joj je teže bilo kada su je tjerali da zajedno s kćerkom i ostalim ženama gola hoda u krugu logora – ističe Jasna Zečević, direktorica Centra “Vive žene”.
Iako je od kraja rata u BiH prošlo 18 godina, terapije i liječenja traju i danas. Najveći problem, kako kažu stručnjaci, jeste osjećaj krivice i stida, uz nezaobilaznu nebrigu države o silovanim ženama.
– O brutalnom zlostavljanju, vezivanju lancima, silovanjima mnoge žene i danas šute. Osnovni je problem osjećaja krivice i stida koji je kod njih i dalje prisutan. Glavni uslov da terapija uspije jeste da ih oslobodimo toga. Neke od žena prošle su terapije 1994. godine, ali su krile da su silovane, pa tek sad ponovo dođu na tretman. To je razlog zašto se još i danas liječe. Kad bi država malo obratila pažnju i povela računa o silovanim ženama, bili bismo u puno boljoj situaciji – ističe Zečević.
Centar za terapiju i rehabilitaciju “Vive žene” osnovan je u vrijeme rata, kao potreba za liječenje žena koje su prošle ratnu traumu. Iz istočne Bosne kroz ovaj centar prošlo je oko 20.000 uglavnom žena i djece, ali i starijih muškaraca.
Terapije su se provodile i u kolektivnim centrima, ali nakon toga i u lokalnoj zajednici gdje žene-žrtve rata žive. Program liječenja i integracije u zajednici krenuo je zajedno s povratkom izbjeglih osoba. Sada se rad odvija na tri nivoa. Riječ je o stacionarnom tretmanu u samom Centru, ambulantnom tretmanu te oporavku u zajednici na terenu.
Posljednjih pet godina aktivisti Centra “Vive žene” bore se i za promjenu zakonskih regulativa radi što bolje zaštite žrtava rata.
– Kad radimo s jednom osobom i pomognemo joj da se vrati u normalan život u zajednici, vrlo često imamo slučaj da je društvo odbija i onda se ponovo vraća u situaciju traumatskog događaja, koji se zove retraumatizacija. Stoga je veoma bitno da se država ovim problemom mnogo više pozabavi – zaključuje Zečević.
Budžet od 450.000 eura
– Naš godišnji budžet iznosi oko 450.000 eura. “Vive žene” od osnivanja 1994. godine uglavnom su finansirane od međunarodne zajednice sa oko 90 posto sredstava te organizacija iz Švicarske, Lihtenštajna i Švedske, Soroš fondacije. Vrlo mali dio sredstava dobivamo iz kantonalnog i federalnog budžeta – navodi Zečević.
Izvor: Dnevni Avaz
