S ovim riječima nas je uveo u svoju životnu storiju dvadesetsedmogodišnji Vanja Prazina iz Sarajeva. Pročitajte šta je ovog mladića nagnalo na ovakve riječi.
– Govorim Vam iskreno i bez imalo ustezanja; cijelim srcem i dušom; moj život ne bi imao nikakvog smisla da mi Bog nije poslao tu ženu u život koji se pretvarao u pakao. Prvo sam upao u loše društvo, a onda u kandže mnogih poroka. Moram naglasiti da potičem iz skromne porodice, bogate ljubavlju i lijepim vaspitanjem. Nakon pogibije oca u nesretnom ratu, majka nam je bila sve. Zaštitnik, majka, otac, prijatelj, svesrdna podrška ali, kad sam počeo padati, i njih sam povukao sa sobom.
– Nestalo je mog poštovanja ali, ja tada nisam znao kako se ponašam. Ljudi koji su prošli kroz slične situacije, najbolje znaju o čemu govorim. A kako se loše ponašam, spoznao sam tek nakon preseljenja u Kadino susjedstvo. Znao sam je iz viđenja. Odmjerena, elegantna dama. Fino se upita i dalje nastavi svojim putem.
Sreća u nesreći
– Nenapadna. Ipak, imao sam tu sreću da mi se obrati. Prva je to učinila, a ja ni danas ne znam čime sam zaslužio da budem taj srećnik.
“Ti si dobar dečko, pun si dobrote, lijepog vaspitanja, ali te vuku ka dnu” – rekla je, gledajući me samilosno.
Postiđen, samo sam produžio dalje.
Nakon dva dana – šok. Neko kuca na vrata, mati otvara. Kad tamo – Kada.
– Vidim da ste fina porodica, ja moram da vam pomognem, posebno tvome sinu – rekla je Kada, a moja majka je počela da plače.
Lažni prijatelji
– Ja sam tad uveliko bio zapao u stanje iz kojeg se činilo da nema izlaza. Zdravlje mi je bilo katastrofalno, noću su me uznemiravali košmari. Nekad sam osjećao da još neko ima u sobi osim mene, da me dodiruje, vuče po stanu. U isto vrijeme, drugovi su me tapšali po rameni i govorili kako sma najbolji, kako sam laf, faca. A ja sam tonuo sve dublje, trošeći novac na kocku i druge gluposti.
– Iz svega toga me Kada iščupala. Čim me dohvatila za ruku, osjetio sam neko toplo, čudno strujanje mojim tijelom. Počeo sam koristiti njene terapije. Ponizno sam slušao Kadine upute i sada se ponosim osobom u koju sam se pretvorio.
Ponosim se svojim vaspitanjem i činjenicom da nisam uprljao ime oca koje nosim, mog oca, časnog borca. Ne mogu vam ni opisati koliko sam sretan što sam se spasio iz kaljuže propasti.
Oženio sam se, dobio kćerku i svakodnevno se molim Bogu kojem zahvaljujem na pruženoj šansi da opet budem čovjek.
Svojim lažnim prijateljima koji su me iskoristili opraštam. Pitanje je mogu li oni sami sebi oprostiti i da li će im naš Stvoritelj oprostiti…završio je Vanja svoju ispovijest.
